Ovo nešto što nazivaš stvarnošću ne dotiče me. Eto, sad sam ti rekla. I onda kada sam ti poslala pismo, kratko, sasvim kratko i oštro, ni tad nije me doticala.
Ono nešto što nazivaš kontrolom, ne stoji ti, barem ne onda kada ti je koža toliko napeta i samo što ne pukne, i lagano pogledivaš moja ispravljena ramena i nepravilnu točku, točku... madež na desnoj strani leđa.
Dok mi dišeš sasvim blizu lijevog uha, ne stoji ti ta hladnoća koju si navukao kao sjebani kombinezon.
Ne želim im odati tajnu. Ja mogu čekati vječno.
Znam se opiti ohološću - suziti oči, zagrebati usne zubima kako bi bile crvene, izviti ramena, uhvatiti te za lakat i staviti ruku na tvoja prsa.
Znaš se opiti ohološću – cijelu večer šutljivo stajati do mene na šanku, doticati rubom čaše moju, suziti oči, gledati u suprotnom smjeru.
Jako dobro radimo svoj posao i ti i ja.

Točnost. Razlika. Sjeban si u glavu. I ja sam. Nećeš nikada naći nikog boljeg. A ja sam spremna čekati i mogu čekati, cijelu vječnost ako treba.

Glumiš tišinu a polifonija ti je u glavi. Jednom ćeš puknut.
Ono što nazivaš svijetom maleno je. I ti to znaš. Ti to predobro znaš.
Htjela sam ti reći sve što sam jednom napisala, a iz mene je izletjelo samo krotko. I to je bilo lijepo. Nisi se smijao. Shvatio si igru.
Sve si ti shvatio. Još prije kraja.
Onda si legao pored mene. Ukočen. I digao se isti takav nakon par sati.
Nekad se zapitam jesi li oka sklopio.