¤


Rekla sam joj
Povedi me među šafrane da me propuše vjetar
Vrijeme je da pobjegnem
na cestu, u šumu
Sama
S mirisima u kosi i tamjanom na prstima
(S nekim tko čeka da se vratim)
Povedi me među šafrane da mi zrak osuši oči i usne i da
Mogu sa sebe skinuti mirise svakog stabla i vješati ih onako kako
on vješa boga na moja ramena svaki put kad se približi.

Rekla sam
Vodi me među šafrane, leći ću i gledati plesove koga kod čega god,
Samo da ostanem dosljedna
Da se ne prodam uličnim sviračima za par stihova
i da ne pobjegnem ponovno na Orijent
i vratim se s vrećom poklona
Samo da me ne upale, da se ne zapalim, da ne umrem još jednom
Pod svjetlima i vrelim dahom

Pusti me da legnem i odmorim,
Da ne otvorim oči neko vrijeme
Među šafranima i psima koji laju iz sveg glasa na svakog tko mi se približi
Pusti me da okrenem pedale dovoljno puta
Pa da padnem u trans,
Pusti da sjednem, legnem među šafrane
Zaspim
Pusti nek mi se osuše oči usta i uši
Nek ne čujem više.
Pusti.
Da legnem među šafrane.

posvećeno onom koji zna gledati nebo i barata tišinom toliko vješto da zauvijek poželiš šutjeti


1.
Pričali su. Jesu. I pili. On kolu, ona votkukolu. Kako je vrijeme prolazilo? Možda je gledala u krivim trenucima. Možda on nije gledao u pravim. Ali gledao je, vidjela je da jest. Oni nikad ne bi dosadili jedno drugom. Jer se najbolje razumiju. I svaka njegova ovisnost je i njena.
Noć je protekla zgužvano. Ležali su jedno pored drugoga kao da moraju, a htjeli su, ona je htjela. Za njega ne zna.
Slučajno su se doticali laktovima, osjetila je njegovo srce i svaki put kad mu se dah odbio od njenu nadlakticu nešto u njoj je umrlo.
On se ne trudi. Takav je.
Nakon hrpica sebe koje je vješto razasuo po svim kutovima sobe, naslonio se na balkonsku ogradu. Poviše njega nacrtano iscrtano izbodeno svjetleće nebo je bilo savršena podloga na kojoj se kotila njena žudnja i cvrkutala kao da za ljepše ne zna.

Misli.
Zašto je rekao sve što je rekao bez da je uhvatio zraka. Ne odbijaju se riječi od njega. On shvaća i prima, probavlja, izbacuje natrag. A onda se skupi u sebe, povije ramena i ispravi obrve, stisne usne i stoji sam sam među svima. Bez da išta reče i bez da išta pokaže, bez da olakša sebe, samo da uzdahne ili vikne, on šuti, kao da je skupio svu tišinu ovog svijeta i spremio je pod kapke, pa svako jutro izvuče dio i omota se. U inat njoj i njima. Svima koji pitaju.

Smijeh
Upisala bi njega i sebe u knjigu izrezbarenih korica i svi koji bi čitali potrgali bi se iznutra. Sasvim je sigurna da bi bili izbodeni i sjebani do kraja svijeta.
jer oni se razumiju i to je njihov jedini problem. Ona vidi kako vidi kada pogleda samo malo ukoso prema njoj pa skrene pogled brzo, vidi kako vidi da vidi i voli te njegove žive oči.
Bez riječi on prenosi sve. Samo očima i usnama, bez da te dotakne.

Čarobnjak. I svijet.
I ona među njima. Kao most koji se urušava na njegova rebra i tanku crvenu liniju na trbuhu nastalu zbog nepravilnog sjedenja. Urušava se. Sve je on to već vidio, i shvatio da nije ona ona koja pomaže, već i sama traži pomoć.
Svaki put kada sunce probudi nekoga, i kada mora razdvojiti sasušene usnice da bi jezikom dotaknula hladnoću, ona traži oslonac da ne sklizne.
On zna i kako je nučila letjeti u snu. Rekla mu je. Prišapnula, jer je znala da se on neće smijati. Među travom dok je spavala pokraj bunara, sljepljenih kapaka, pričajući o poeziji i koraljima na čelu.

Koralji na čelu.
Pričali su. I svi su shvatili, čak i oni najpijaniji, da su pričali. Dugo. I spominjali su to sutra i prekosutra. Kad ga je vlak odvezao natrag rekla je sama sebi da joj ovaj vikend nije trebao. Onda su svi, i oni najtrijezniji to zaboravili. Da su pričali.
A ona je zaboravila točan oblik njegovih usana, jer se nije dugo obrijao. Odlučila je ne gledati fotografije i ne zidati priče oko njegovih obrva i oblaka.
Rekla mu je i svoju najdražu riječ. Kako je lijepo i čudno što se mogla sjetiti tog baš taj trenutak. Inače joj mozak počne lupati po stijenkama glave i misli pomahnitaju pa priča samo o letovima i padovima, o četirima sobama u koje ju je zatvorio kad su zadnji put razgovarali, kada je mogla posrkati svu tišinu koja mu se nakupila na rubovima usana i izdala ga u najgorem trenutku.

Ona njemu:
„Zar nisi primjetio kako se uvijek sve pokrene u istom razdoblju, onda kada je sunce prejako a kiše prenagle. Onda kad je nebo preotvoreno i intezivno plavo, previše za naše oči. Onda se sve slije u mene, i kipi kroz sve otvore, kao da se svaki put ponovno rodim, pa ne mogu prestat upijat tu ljepotu i tišinu koju sa sobom doneseš svaki put i ona ostane kraj mene još dugo nakon što odeš.
Ti rasteš u meni. i radiš mi ono što nitko prije tebe nije mogao.“

To je govorila, a on je šutio. On je čitavo vrijeme radio ono što se zove tišina, tako je vješto tražio riječi, toliko vješto ih pronalazio, da ih se kasnije nije mogla sjetiti i ponoviti ih. Ostala bi rupa. I osmijeh.