***
A onda su zvijezde pale i otpotezale nebo u najdublju dubinu mora
točno tamo pored otoka na kojem se osamljivala.
Pa, tražila je mir u svakoj pukotini stijene, u svakoj vreloj lokvi mora koje je zapelo i umiralo, mirisima zelene boje i grančicama ružmarina kojima je trljala ribu i skidala ljuske
tisućama godina udaljena od bilo kakvog zvuka i pomične slike.
I više nije bilo svjetla koje bi je obasjavalo, kada bi pogledala gore nailazila je na prazninu toliko veliku da se u njoj nije mogla niti izgubiti.
Nebo se srušilo u bezdan mora, i na oštri nebeski vrh nasukalo se na tisuće brodova. Ti brodovi dolazili su iz tuđine sami, toliko tiho i neprimjetno da ih nije stizala upozoriti na smrt. Svi brodovi bijahu prazni, kapetani ih odavno napustiše.
Strpljivo je smirivala olupine a poderane mreže koje je nalazila na palubama nježno ponovno uplitala i njima hvatala zvijezde.
Svake noći buljila je u dno širom otvorenih očiju, sol je spetljala svaki pramen njene kose i nije joj dopuštala da razdvoji usne. Do tada već je zaboravila pričati i činilo joj se kao da nikad i nije živjela negdje drugo.
Drhturile su pjesme povrh njenih kapaka i ponekad dok je spavala, na drvenom tlu s koraljima postavljenima nad glavom, mogao si vidjeti što sanja.
Plave obale, napunjene brodove, sebe mirnu bijelu i blistavu pored čovjeka slomljenih rebara, letove bez krila i urušeni most.
Dok je sanjala mogao si vidjeti kako teško diše i guta slanu slinu koja joj se nakupljala u kutovima usana. Mogao si vidjeti kako joj prsti podrhtavaju i koža se ježi, nisi mogao znati od čega.
Nisi mogao znati jer nisi ni slutio da se spojenih usana često pitala pitaš li se ikad je li sretna.
A ako si i slutio, pustio si da vrijeme utiša svaki trzaj, i da umrtvi sve najslučajnije slučajnosti, pustio si da nikad više ne progovori.
Post je objavljen 08.06.2010. u 18:02 sati.