29.08.2006.
ja samo hoću opet sebe...
Zbijene večeri među oblacima.
Posjećujem nebo i pružam im ruku.
Slova bježe po zidovima
Razlivene zelene boje.
Komadi mjeseca plutaju u plastičnim čašama
Skakućem po pretankoj liniji
Među horizontima
Hvatam izdahe samoubojica
/ kada je presvijetlo zaboravim na bol /
Traže osmjehe u lokvama
Mutne poglede
Pogrešno začešljanu kosu
I planirane osmjehe
Razbijeno vrijeme
U razmacima sreće pušteno
Prebrzo
Nestaje na krivudavim cestama mraka
Snovi vrište
A ja ne čujem ništa
Do slomljene hladnoće
Na njenim ramenima
Suze na drvenom stolu
Bijes
I tuga
u razmazanom ružu za usne.
Tri gušterice na zidu
Preskaču jedna preko druge
leah
26.08.2006.
metalna kugla mi je u plućima i jedva dišem
Samo želim slušati kako pričaju...
...ali jednostavno moram sve pustiti
20.08.2006.
Neki dan je otpala svjetleća zvijezda sa zida i zalijepila se za tlo. Pa sam morala tražiti nove putove do duge. Sada su je prebacili na moj krevet da ju ne zgazim.
Ali svejedno se ne mogu penjati. Opet je počelo boljeti. Prebacila sam svu težinu na svijet i ostavila ga neka se sam nosi s tim.
Prepustih se nijemoj jednostavnosti suhog života. Odjebala sam sva očekivanja okoline i otišla sjedati u kut s duhanom na dlanu. Kao uvijek prije. S anđelom koji se ne uklapa u ova sranja svijeta.
Pobjeći ćemo zajedno na kosturu boga podignutog u neodređene svjetove pravilnosti i morala.
Pobjeći ćemo na slovima mraka. Razmislite o puštanju sreće iz vlastitih džepova. O smijehu slobode i šarenilu vrata. Pomaknite granice ludosti.
Duge su noći i komarci dosadno skakuću po posrnulim notama umrlih riječi. Samo smijeh ostaje i salata u sendviču među rupama u bolesno bijelom siru.
Sada samo crtam pastelama šarene oblake na jednobojnom nebu. I ljude dugih tijela s malenim glavama. Ljude kojima novčanice ispadaju iz usta kada progovore. One koji nam kažu da smo seljačine jer sjedimo na tlu s iscrtanim zvijezdama.
Miješam sjećanja s narančastom cedevitom i nabadam poljupce na noževe istine. Čuvam ih među stranicama najdražih mi knjiga.
Čitam ih prstima i šaljem u bocama nekim sretnim ljudima.
Šaljem im sebe…
Ali svejedno se ne mogu penjati. Opet je počelo boljeti. Prebacila sam svu težinu na svijet i ostavila ga neka se sam nosi s tim.
Prepustih se nijemoj jednostavnosti suhog života. Odjebala sam sva očekivanja okoline i otišla sjedati u kut s duhanom na dlanu. Kao uvijek prije. S anđelom koji se ne uklapa u ova sranja svijeta.
Pobjeći ćemo zajedno na kosturu boga podignutog u neodređene svjetove pravilnosti i morala.
Pobjeći ćemo na slovima mraka. Razmislite o puštanju sreće iz vlastitih džepova. O smijehu slobode i šarenilu vrata. Pomaknite granice ludosti.
Duge su noći i komarci dosadno skakuću po posrnulim notama umrlih riječi. Samo smijeh ostaje i salata u sendviču među rupama u bolesno bijelom siru.
Sada samo crtam pastelama šarene oblake na jednobojnom nebu. I ljude dugih tijela s malenim glavama. Ljude kojima novčanice ispadaju iz usta kada progovore. One koji nam kažu da smo seljačine jer sjedimo na tlu s iscrtanim zvijezdama.
Miješam sjećanja s narančastom cedevitom i nabadam poljupce na noževe istine. Čuvam ih među stranicama najdražih mi knjiga.
Čitam ih prstima i šaljem u bocama nekim sretnim ljudima.
Šaljem im sebe…
15.08.2006.
... skriveni u kišnim kapima ...
Tamo sjedi!
Sjedi i drži joj glavu.
Kaže da je voliš.
Onda je uzmi cijelu iznutra,
Dok je još svježa i topla.
Polagano je podigni s tla.
Ostavi zgažena obećanja na zemlji.
Ne trebaš ih nositi sa sobom.
Više ništa ne znače.
Čak ni meni.
Potpuno gola na putu beskraja
Ja sam
S kukcima u kosi
I zvijezdama na trepavicama.
Sada
I ruke su mi prepune nepravilnih modrih mrlja
Nedostaje mi tišina.
Nedostaje mi kraj
Dok mašemo oblacima…
11.08.2006.
lutkin hrabri osmijeh
I smiješak se sam razvukao preko
Hladnog lutkinog lica
A on je počeo potezati
konce
Lutka je zaplesala u svojim
staklenim cipelicama.
Osmijeh je nestao odmah za tim...
03.08.2006.
taya sretan ti rođendan. ti si moje sunce i zlato. i obožavam te. budi najsretnija sutra. i to je tvoj dan. najsretnija na svijetu. i fak dem ol:*
Stavila je slušalice u uši i hodala cik cak ulicom koja je mirisala na njega.
/ moja susjeda ima omekšivač kao njegova mama /
grlila sam ga snažno dok je vrištao da želi putovati od grada do grada i kako mrzi ovaj ovo mjesto i ove ljude.
Suosjećala sam s njim i htjela to isto, s mojim sivim ruksakom. Otići ću brzo tamo negdje u neku narančastu zemlju bez granica gdje ima narančastih ljudi i puno sladoleda i cigareta čudnog mirisa.
Zašto ne nosiš grudnjak? Što ti je to u nosu? A u pupku? Zašto pušiš? I kosa ti je sjebana. I nokti. Hlače su ti raspadnute. Nemoj sjedat na podu. Nemoj plakati u javnosti. I nemoj se glasno smijati. Pokušaj ne DISATI…
Da, hoću. Odlazim u narančastu zemlju. Uskoro.