Sada kada je sve gotovo ne želim te se sjećati.
Ne želim pričati o tebi...
A ne mogu te izbjeći. Lagani pokreti riječi na monitoru i udarci po tipkovnici.
Bacam čašu punu narančastog soka. Komadići naranče ostaju na prozoru, polagano klize prema zelenom tepihu. Ostaci na plavom staklu.
Obojena bol. Okupana u Sunčevu svjetlu.
Pokušavam je utopiti, ali ona jednostavno svaki put ispliva na površinu, gleda me u oči, grize i štipa za obraze. Ne da mi disati.

Komadi pluća s kašljem ispadaju na zelenu travu. Sjedimo s crvenim ružama i pušimo, sve dok ne dođe policija i otjera nas lijenim pokretima ruku.
Mi se polagano dižemo, uz smijeh i mladenačku opuštenost skupljamo stvari rasute po podu.
Čikove ostavljamo da leže u travi.


Drmanje autobusa… mislila sam da ću na cesti, u isprekidanim bijelim linijama, u kilometrima ostaviti ljubav, tugu, želju…
Ali nije bilo tako. Vratila sam se. I postala još slabija. Umornija. Tužnija.
Sve tuđe, prašnjave ceste bile su mi draže od doma. Svi ljudi su bili drukčiji.
Htjela sam biti. I bila sam.
Umjesto kave ujutro sam pila pivo. I dok sam spavala nisam ništa sanjala. Bila sam sretna.

Bol nije bila ovako intenzivna, pojavljivala se samo tu i tamo poput kakvog točkastog sjećanja. Dok sam slušala onaj cede ili čitala stare esemesove.
Bili smo svi tu i godili su mi zagrljaji, lagani pogledi skriveni pod tamnim naočalama.
Spavali smo na podu ili na klimavim krevetima među čašama punim čikova i ishlapjelog, jeftinog vina.
Prebiranje po žicama gitare uz sjedenje na nabacanim punim torbama natrpanima našim željama i adrenalinom.
Bijeg u nepoznato, priče o zajedničkom životu.

San prepun kašlja i boli zbog pirsa u nosu i pupku. Otvorenih rana i mirisa sredstava za dezinfekciju.
Alkohola.
Zvonjenje telefona u rano jutro, promrzli nos i nožni prsti. Život.

Izbjegavanje priča o Gradu i ljudima koji nas se ne tiču.
Bilo je tako prokleto dobro.

neskafe ujutro.
ponekad preslatko.ponekad dosadno.
umjetno Sunce u mojoj sobi.
sunčam se.
žuti prsti i vječni prsten oko palca.

zrake oko glave.

potkupio je moje jutro,
nemam više zoru.
nemam kroasan i cigaretu prije škole na balkonu.





imam tamnu noć
i prljave hodnike koji vode do nekih tamo soba u kojima su stari kreveti.
sve smrdi na ustajalost i dosadu.

ne volim uske wc-ove u koje se naguraju ljudi i promatraju jedni druge dok puše cigaretu i čekaju red.
nema sapuna, pa poslije s ruku ne mogu upijati onu lažnu svježinu.
nema ni papira.
samo voda.a ruke su mi nakon nje nekako hrapave i bez mirisa.

i sada je uvijek gužva, pa se moram provlačiti.
i ispričavati ako nekog slučajno gurnem ili nagazim ili ostavim žar cigarete na njemu.

nebo je često zazidano oblacima.i ne vidim zvijezde.
pa se moram vrtiti oko sebe dugo.to mi pomaže.

povlačim se u svoju stvarnost.plitku i nježnu.

sve njegove esemesove sam utopila u kavi,a onda izbrisala jedan po jedan ne čitajući njihov sadržaj.

samo je mir tu, skriven duboko u kostima.samo praznina.
statičnost.

Krhotine tanjura i lom boca mirno leže na mom djetinjstvu...
Rekla mi je da je sve ružan san.


Ali ja se ne mogu probuditi...

Došla sam do kraja.
Sada se vraćam.
Iznova. Opet.
Vraćam se na prvi kraj.
Jednak početku.

Proganjam sumnju.
Novim riječima.
I brojevi su samo brojevi.
Ne tražim ceste sa znakovima.
Samo tugu bez osmijeha.

Sjene crtaju nove ideje
Zamotane u cinične glasove.
Ispod mojih zelenih zastora.
I skrivene poglede pod plahtama.



Kutije pune nakita.
Slučajnih dodira.
I mokrih poljubaca.

Oštrila ljubavi,
U praznim,
Oboljelim
Stanicama.
Polagano postaju otpad
I točke na stihovima;
Razmještene po mojoj volji.




EDIT;
Udario me po nadlaktici, a ja sam se pravila da je sve u redu, i uvjeravala sam sebe da je sve u redu.
Povijenih obrva, sanjala sam o samoubojstvu.A hrabrost je ostala u vrhu olovke.
Sram zbog pisanja i vječno skrivanje papira pred prozirnim ljudima.
Katalizatori riječi. I vriskovi bludnica pod tamnim posteljinama plašljivih dječačkih pogleda.
Anatomija ženskog tijela i začahureni dim među zubima.

Vrelina Sunca na bedrima. Borba zelene i žute.
Samo pokoji zvuk iz dalekih svjetova nošen sarkazmom glasova s televizora dopire do mene.
Tek pokoji prazni zvuk.
I njegovo lupanje remenom.

Bijele tenisice podno drvenog ormara,
smiju se i pričaju o sinoć
Bijeli špageti i njihovi pogledi,
urnebesam smijeh i dernjava.

Ne trebam glazbu.
Ne večeras.
Alkohol je dovoljan.
Njene usne na mojima i
tihi ugrizi tuge.

Njihove zle komentare umotavam u
prazne papire čokolade
i pokušavam baciti što dalje.

Strah proganja bijele tenisice podno drvenog ormara.

Nestajanje među njenim glasnim rečenicama.
Vrišti i tišina između riječi.
Lice joj se stapa sa zidom,
ostaju samo dvije crne mrlje umjesto očiju.
Muka u želucu.

Sve lijepe riječi postale su pljuvačaka na tlu.
I samo pokoji skriveni pogled.
Potrebno je tražiti. Mirišem razočarenje.
I boju na prstima umjetnika.

/maltretiranje u krugovima,
trokuti samovolje.
maska u torbi, pod rukama Lucifera./