Marketing
Bila sam;
Sada kada je sve gotovo ne želim te se sjećati.
Ne želim pričati o tebi...
A ne mogu te izbjeći. Lagani pokreti riječi na monitoru i udarci po tipkovnici.
Bacam čašu punu narančastog soka. Komadići naranče ostaju na prozoru, polagano klize prema zelenom tepihu. Ostaci na plavom staklu.
Obojena bol. Okupana u Sunčevu svjetlu.
Pokušavam je utopiti, ali ona jednostavno svaki put ispliva na površinu, gleda me u oči, grize i štipa za obraze. Ne da mi disati.
Komadi pluća s kašljem ispadaju na zelenu travu. Sjedimo s crvenim ružama i pušimo, sve dok ne dođe policija i otjera nas lijenim pokretima ruku.
Mi se polagano dižemo, uz smijeh i mladenačku opuštenost skupljamo stvari rasute po podu.
Čikove ostavljamo da leže u travi.
Drmanje autobusa… mislila sam da ću na cesti, u isprekidanim bijelim linijama, u kilometrima ostaviti ljubav, tugu, želju…
Ali nije bilo tako. Vratila sam se. I postala još slabija. Umornija. Tužnija.
Sve tuđe, prašnjave ceste bile su mi draže od doma. Svi ljudi su bili drukčiji.
Htjela sam biti. I bila sam.
Umjesto kave ujutro sam pila pivo. I dok sam spavala nisam ništa sanjala. Bila sam sretna.
Bol nije bila ovako intenzivna, pojavljivala se samo tu i tamo poput kakvog točkastog sjećanja. Dok sam slušala onaj cede ili čitala stare esemesove.
Bili smo svi tu i godili su mi zagrljaji, lagani pogledi skriveni pod tamnim naočalama.
Spavali smo na podu ili na klimavim krevetima među čašama punim čikova i ishlapjelog, jeftinog vina.
Prebiranje po žicama gitare uz sjedenje na nabacanim punim torbama natrpanima našim željama i adrenalinom.
Bijeg u nepoznato, priče o zajedničkom životu.
San prepun kašlja i boli zbog pirsa u nosu i pupku. Otvorenih rana i mirisa sredstava za dezinfekciju.
Alkohola.
Zvonjenje telefona u rano jutro, promrzli nos i nožni prsti. Život.
Izbjegavanje priča o Gradu i ljudima koji nas se ne tiču.
Bilo je tako prokleto dobro.
Post je objavljen 29.04.2006. u 14:39 sati.