Izgubljena među tvojim opscenim pogledima
Ona je.
Hrabrim dodirima među masnicama
crtaš leptire.
I treptajima pokrećeš svijet.


Opskurni prostor
i tvoje oči
Mrtve su
Zaustavlja se i promatra tvoj pogled.
Nježnost udaha

Ruke od svile.
Bog iz stroja.
Nepostojanje.
Razdvojenost.
Nedostaješ mi.
A ne poznajem te.
Samo tvoje pijane oči
smiju plesati noćas.

Krenuh prema vama…
Mučena osjećajem krivnje.

Ugledah bocu u kojoj su plesale krijesnice.

Zaustavila sam se ispod hladnog neba.
I sjela.
Šššššššššš.
Nisam pričala.
Vi ste čekali na drugoj strani,
A ja se nisam mogla pomaknuti.
Sve kosti su se pretvorile u jednu.
Jezik se zapleo.
Samo sam gledala.
Gledala kako plešu.
Zatočene.
Htjela sam ih otvoriti, pustiti.
Ali nisam imala ruku.

Bile su prelijepe, ali tužne.
Zabijale su se u staklo boce i molile da ih pustim.
Kako?
Bol se pretvarala u histeričan smijeh,
U euforično kolutanje očima.
Nemoć.
Raj.

Polagano ste koračali prema meni.
Nisam vam mogla doviknuti da stanete jer ćete nagazit na bocu.
Nisam vam mogla pokazati jer ruku nisam imala.
Koraci su postali brži, još brži…
Žurili ste.
Biti će mrtve za koji trenutak, evo ga, tu je…
Gotovo je…

Sve se zaustavilo…
Niste ih nagazili.
Vjetar…
Nije me bilo briga što se dogodilo s vama.
Moje krijesnice su bile žive.
Niste mi uspjeli uništiti ljepotu.

Gle, rastu mi nove ruke,
I mogu uzeti ono što je moje.
I jezik mi se otpleo…
Izgovaram: „moje!!!!“

Boca polagano pada,
Pokušavam je uhvatiti,
Koprcam se u vlastitom strahu.
Trzaji…
Lom…
Krhotine boce.
Mrtve krijesnice.
Još uvijek svijetle.
Gledam.

Dolaze,
Uzimaju mi ruku i vode me dalje,
Govoreći: „ovo je još samo jedna izgubljena sreća“
Nije važno…

Još samo jedna…
Krijesnice…
Svijetle.
Još uvijek.

Sjedim sama na tlu
I gledam u nebo…
I tražim granicu…
Snovi lete i nestaju,
Vraćaju se snažniji,jači,bolji…
Nove stvari.
Ljubav postaje hrđa na željeznim stolicama,
Prašina na policama.
Otisci prljavih ruku na bijelim zidovima
I jednostavan dječji smijeh.


Svijeća se gasi…
Izgara.
Božanski glas izgovara ime pobjednika.
Tko je to?
Okrunjen Suncima
Penje se na tron.
Mrtav je.
Sam.
Tužan.
Voljen.
Izgubljen.

Vijugave ceste izručene dalekim svjetovima.
Buđenje u mirisu vode.
Tražimo mrave po zelenim poljima.
Smiju nam se.
I kažu da smo ludi.
Vatra liže moja stopala,
Milion boja se stapa u jednu.
Ovo postaje;
Svijet za nas.
Tek sad…

mmmm... fino je...

još uvijek je toplo