Marketing
Krijesnice "Moje"
Krenuh prema vama…
Mučena osjećajem krivnje.
Ugledah bocu u kojoj su plesale krijesnice.
Zaustavila sam se ispod hladnog neba.
I sjela.
Šššššššššš.
Nisam pričala.
Vi ste čekali na drugoj strani,
A ja se nisam mogla pomaknuti.
Sve kosti su se pretvorile u jednu.
Jezik se zapleo.
Samo sam gledala.
Gledala kako plešu.
Zatočene.
Htjela sam ih otvoriti, pustiti.
Ali nisam imala ruku.
Bile su prelijepe, ali tužne.
Zabijale su se u staklo boce i molile da ih pustim.
Kako?
Bol se pretvarala u histeričan smijeh,
U euforično kolutanje očima.
Nemoć.
Raj.
Polagano ste koračali prema meni.
Nisam vam mogla doviknuti da stanete jer ćete nagazit na bocu.
Nisam vam mogla pokazati jer ruku nisam imala.
Koraci su postali brži, još brži…
Žurili ste.
Biti će mrtve za koji trenutak, evo ga, tu je…
Gotovo je…
Sve se zaustavilo…
Niste ih nagazili.
Vjetar…
Nije me bilo briga što se dogodilo s vama.
Moje krijesnice su bile žive.
Niste mi uspjeli uništiti ljepotu.
Gle, rastu mi nove ruke,
I mogu uzeti ono što je moje.
I jezik mi se otpleo…
Izgovaram: „moje!!!!“
Boca polagano pada,
Pokušavam je uhvatiti,
Koprcam se u vlastitom strahu.
Trzaji…
Lom…
Krhotine boce.
Mrtve krijesnice.
Još uvijek svijetle.
Gledam.
Dolaze,
Uzimaju mi ruku i vode me dalje,
Govoreći: „ovo je još samo jedna izgubljena sreća“
Nije važno…
Još samo jedna…
Krijesnice…
Svijetle.
Još uvijek.
Post je objavljen 20.03.2006. u 14:22 sati.