Sjedim sama na tlu
I gledam u nebo…
I tražim granicu…
Snovi lete i nestaju,
Vraćaju se snažniji,jači,bolji…
Nove stvari.
Ljubav postaje hrđa na željeznim stolicama,
Prašina na policama.
Otisci prljavih ruku na bijelim zidovima
I jednostavan dječji smijeh.
Svijeća se gasi…
Izgara.
Božanski glas izgovara ime pobjednika.
Tko je to?
Okrunjen Suncima
Penje se na tron.
Mrtav je.
Sam.
Tužan.
Voljen.
Izgubljen.
Vijugave ceste izručene dalekim svjetovima.
Buđenje u mirisu vode.
Tražimo mrave po zelenim poljima.
Smiju nam se.
I kažu da smo ludi.
Vatra liže moja stopala,
Milion boja se stapa u jednu.
Ovo postaje;
Svijet za nas.
Tek sad…
Post je objavljen 15.03.2006. u 16:36 sati.