raščerupane i upletene u bujne, kuštrave kose slavonskih krošanja.
ništa na svijetu nije ravno smirenoj, meditativnoj ljepoti bogate, okrugle krošnje s granama što sliče na preduge šiške nad zavodljivim očima mlade namiguše. nesvjesne da se igra vatrom. granama iz čijih nježnih vrhova kapa mir i spokoj zelenog hlada i vraća misli u dane...bezbrižnosti.
bosonoge bezbrižnosti... goli tabani su iz trave crpli radost, energiju, postojanje...danas samo ugazite u pseći gongec. druga vremena, drugi običaji.
no, krošnje i dalje pričaju svoje tihe, nenametljive priče onima koji imaju uho da čuju. krošnje blago bruje životom u njegovom najljepšem obliku. ispunjene tišinom koju pjev tica još više produbljuje, krošnje su kupole u kojima svaka grana, svaki list drhturi iskonsku istinu: ja jesam, ja postojim sada i ovdje, ja sam život, neuništiv i vječan, ja sam izdanak tvorca i ja sam tvorac sam i tvoj drug i brat...ja sam ti. ja ovdje sanjam san ljuljuškajući se na rukama vjetra, kupajući se u zrakama sunca. mi dio smo istog sna...ti i ja...i kad stigne trenutak buđenja i konačno otvoriš oči, ti vidjet ćeš jasno, sasvim jasno....da ti i ja smo isto...jedno.
(bilo bi dobro da drvo koje vam sve to priča ne bude bukva...hehe.)
eto. eto. na zahtjev prezahtjevnih komentatora moji prsti izblogali su misli složene u ideje, a miš je klikciknuo: objavi!
zadatak obavljen.
GT over and out.
