biti prosvjetljen?
očima novorođenčeta promatati svijet oko sebe u pedesetima.
u srcu osjetiti beskrajno čuđenje i radost dvogodišnjaka
kad ti na prst sleti leptir...
samo biti.
ne htjeti, ne željeti.
samo biti dio bivstvovanja.
i promatrati.
ne misliti.
samo biti.
i gledati.
dubinom svojeg bića
osjetiti kako rasteš i cvateš s maslačkom...
i kako nema većeg čuda od toga...
i u ponoć, dok sniva grad
osjetiti se tihim ljeskanjem mokre ceste...i tišinom...
i treptajem zvijezde...i svemira dubinom...
najlakše je uvijek ko mujo: za svima.
al, nije mi narav taka.
a, kad i probam, ne mogu da ne pitam i zapitkujem, pa me torpediraju nogom u dupe!
jer masa, grupa, stado..ne voli da se išta pita.
u stadu moraš zborno meketat isti meket ko cijelo stado ili bolje da te nema.
i eto, mene nema. u stadu.
a sad, okoločega se vrti dilema?
i dandanas, usprkos godinam života, pitam se što je to u stvari - prijateljstvo?
koliko sam ja do sada uspjela povezati konce: to se svodi na zajednički interes.
a, interes može biti bilo što: od zabave, posla, sporta, politike...do ljubavi...jer, mi ovakvi
kakvi smo rijetko ljubimo bez interesa, iako se svi odreda zavaravamo da nije tako.
pitanje koje me muči, glasilo bi:
- u kojoj mjeri ja imam pravo misliti drugačije, a da prijateljstvo i dalje bude prijateljstvo?
- i kakvo je to prijateljstvo, ako je uvijet da ja mislim jednako ko drugi i slažem se u svemu?
- je li mi uopće prijatelj netko tko me hoće otkantat i razvrgnut prijateljstvo, jer ne mogu mirne savjesti podržati njegove želje i stavove koje osobno ne smatram ispravnima?
- trebam li pogazit svoj osjećaj za ispravno radi prijateljstva....bi li prijatelj to uopće tražio od mene?
pa, nemojte mi reći da vi nikada niste imali takve dileme....
evo da javim da sam živa i zdrava što i vama želim, ako je ikako izvodivo.
ma, znam da ste živi.....al nemojte mi pričat priče da ste zdravi.
jer ko god kod nas živeći misli da je zdrav, taj je lud -dakle nije zdrav.
inače ne bi ovdje živio.
hehehe...sad sam nehotice pobila svoju tvrdnju da sam zdrava.
to zbog alcike.....kak pišem tak zaboravljam šta pišem.....zaborav je recept za dug život -koji i vama želim.
ajme! napisala sam POST!....osjećam se ko...ko....
džango ponovo jaše!
nemam ništa za reć.
riječi su precjenjene.
samo oćem da mi se pomakne datum postova u novu godinu.
ne volim živjeti u prošlosti.
nisam ja ko neki.
čak, iako slutim da će me budućnost pregaziti ko crva,
ipak ne može jedan vodenjak živjeti u prošlosti,
evo, da na blogu nadoknadim zaostatke:
sretan vam božić!
sretna vam nova godina!
sretan vam ponovo božić!-to je onaj hristos se rodi.
i sretna vam ponovo nova godina!-to je ona nakon hristosa.
sretna vam, zatim, kineska nova godina....
i sretno vam sve ono židovsko i muslimansko što se našlu
tu negdje između sveg ovog nabrojanog!
crveni makovi, zeleni klasovi i poneki puž...moja slavonija....
meni uz ovo ne treba tekst.
ako vama treba, smislite ga sami.
to je moja slavonija u svoj svojoj ljepoti.
krhka i neiskorjenjiva ko krvavo crveni makovi....
zelena i lelujava ko polja stasalog klasja...
a puž....jedino živinče koje mi nije uspjelo pobjeći ispred fotića.
raščerupane i upletene u bujne, kuštrave kose slavonskih krošanja.
ništa na svijetu nije ravno smirenoj, meditativnoj ljepoti bogate, okrugle krošnje s granama što sliče na preduge šiške nad zavodljivim očima mlade namiguše. nesvjesne da se igra vatrom. granama iz čijih nježnih vrhova kapa mir i spokoj zelenog hlada i vraća misli u dane...bezbrižnosti.
bosonoge bezbrižnosti... goli tabani su iz trave crpli radost, energiju, postojanje...danas samo ugazite u pseći gongec. druga vremena, drugi običaji.
no, krošnje i dalje pričaju svoje tihe, nenametljive priče onima koji imaju uho da čuju. krošnje blago bruje životom u njegovom najljepšem obliku. ispunjene tišinom koju pjev tica još više produbljuje, krošnje su kupole u kojima svaka grana, svaki list drhturi iskonsku istinu: ja jesam, ja postojim sada i ovdje, ja sam život, neuništiv i vječan, ja sam izdanak tvorca i ja sam tvorac sam i tvoj drug i brat...ja sam ti. ja ovdje sanjam san ljuljuškajući se na rukama vjetra, kupajući se u zrakama sunca. mi dio smo istog sna...ti i ja...i kad stigne trenutak buđenja i konačno otvoriš oči, ti vidjet ćeš jasno, sasvim jasno....da ti i ja smo isto...jedno.
(bilo bi dobro da drvo koje vam sve to priča ne bude bukva...hehe.)
eto. eto. na zahtjev prezahtjevnih komentatora moji prsti izblogali su misli složene u ideje, a miš je klikciknuo: objavi!
zadatak obavljen.
GT over and out.
