popuštam, pitajući se da li je to zato što pametniji popušta ili zato što sam nula od karatkera. ne znam. nije mi ni bitno.
daleke godine gospodnje 2010-te napisala sam svoj, do ovog trena, zadnji post....ups!...ispravak...objavila zadnji post, jer teksta baš i nje bilo, ali andreina uspavanka za elma bila je očaravajuća i nenadmašna za kraj jedne ere bloganja.
naravno, tad ja nisam znala što radim, nije to planski bio moj zadnji post...ali, život mi je smjestio, moždane vijuge su nakupile još koji miligram rđe, sve više škripe i zavijaju, sve teže se pokreću i produktivnost im naglo pada -slutim da bi i one u mirovinu - i kao posljedica svega toga, sjećanje na lozinku i korisničko ime mojeg bloga zvanog "the age of aquarius" nestalo je u debelim nanosima zaborava. ok.
meni to sve čisto ok. život ide dalje.
no, neki ljudi mi fale, volim malo virnuti na neke blgove, pa podbosti ponekim komentarom....ne da mi vrag mira...i onda oni dođu na moj blog pa skviče: piši! objavi post!, budi se! đes ba! javi se! .......ajmeeeeeeeeeee........koja napasna ruljaaaaaaaaaa! sad znam kako je jaci sa svim onim "protestantima" što ju opsjedaju ovih dana! hahahahaaaaaaaaaa:)))))
za kraj prvog javljanja, evo i večernje ilustracije mojeg najvećeg trenutačnog, gugutavog i zaljubljenog problema koji me sve više uvaljuje u drek:
moram ih se nekako otarasti, a baš u mi dragi i smipatični...
slutim skori kraj zime...ovo joj je pozdrav i zahvala na ljepotama kojima mi je bila okovala grad. ni jedna slika nije crno-bijela...samo tog dana nije bilo baš puno drugih boja...
