the age of AQUARIUS - gt

n the chilly hours and minutes,
Of uncertainty, I want to be,
In the warm hold of your loving mind.......
To feel you all around me,
And to take your hand, along the sand,
Ah, but I may as well try and catch the wind......
When sundown pales the sky,
I wanna hide a while, behind your smile,
And everywhere I'd look, your eyes I'd find......
For me to love you now,
Would be the sweetest thing, 'twould make me sing,
Ah, but I may as well, try and catch the wind.....
When rain has hung the leaves with tears,
I want you near, to kill my fears
To help me to leave all my blues behind.....
For standin' in your heart,
Is where I want to be, and I long to be,
Ah, but I may as well, try and catch the wind.....


sinoć sam pogledala polufinale domaćeg razvikanog šoua -hrvatska traži zvijezdu.
oh, imam sad tone svakakvih komentara na sve viđeno, ali nije bitno.
pratila sam samo ovo na kraju natjecanja, jer nemam ja živca ko onaj jadni trojac u žiriju, pa da slušam na tisuće urlatora i drekavaca koji si umišljaju da dobro pjevaju....kako samo ljudi nemaju samokritičnosti i gaze kroz život s nekim čudnim i sasvim neosnovanim samopozdanjem, a revu ko magarad -fakat skoro ko ja. samo ja revem JOŠ užasnije.
međutim, ovih nekoliko mladaca koji su profiltrirani do kraja su sasvim ok. i dobro pjevaju. no,meni je njih nekako žao kao naših možda budućih zvijezda, jer sjajno pjevaju poznate pjesme, hitove drugih izvođača, ali zaista ne vidim da danas kod nas postoje ljudi koji su sposobni skladati dobru pjesmu i dobre stihove...stihovi, stihovi su sve grozniji. ježim se od domaćih stihoklepaca. čini mi se da više nitko nema prave inspiracije da stvori LIJEPU pjesmu. jer, slušati u pjesmi kako netko stoji na blagajni i kupuje banane, kako je neka jelena grozno ružna i slične bedastoće...meni to zbilja nije užitak niti vidim u tom neku kreativnost ili tragove umjestnosti.
stoga, mi je žao što će se ti mladi, lijepi glasovi utopiti u jadu i bijedi današnjeg nedostatka dobrih autora dobrih pjesama.
(ah...kad bi barem netko uglazbio koraljkine stihove koji su svi odreda tako dobri i tako pjevni...)

godine gospodnje 1975....ili možda '74..ili '76...ma, tu negdje ...
velikom starom zgradom na samom ulazu u kvart zvan Tvrđa, srednjoškolsko zvono gromoglasno se raspršilo u paramparčad kroz tišinu u kojoj su mladi mozgovi budućih intelektualaca upijali znanje-moralo se....odrasli nisu shvaćali da mi već sve znamo! nikad čovjek ne zna tako SVE...kao sa 17-18 godina.
i nikad čovjek više nema fantastičnu sposobnost da ustane i izleti takvom brzinom munje iz školskih klupa...čini mi se da smo mi tu i tad izmislili worp 10 kojim se tako vole šepiriti oni u enterprajzu i vojadžeru. za nama se ni prašina nije stigla podići.
a, vani....već cvatu lipe i zrak je otežao, topao i miomirisan-i to je naša droga i naš alkohol, dok se s torbama na ramenu klatimo put starog parka u blizini gimbe....i ja pojma nemam otkud se stvorila gitara, stara, akustična gitara i gle nas...sjedimo na raspucanoj drvenoj klupi u parku pored drave i u mirno predveče oko dva-tri dobra glasa i pjevača svi skupa revemo:

komarce uopće nismo primjećivali.

a, zatim su se rascvali svi jorgovani svijeta i mi smo tululi i cmoljili s darkom domjanom:
<,object width="425" height="344">

pa, čak su i lagane, malkoc sladunjave stvari imale svoje čari i ljepotu, neki sklad i ugodnu sjetu....pa, smo se njihali ko travke na vjetru i pjevali o poljupcima koje smo naslućivali, tajno se pogledavajući....očekujući....


i tako...........to toplo ljeto što u nama ostavi trag...ostavilo je sjećanja jednako topla...uz ovo smo plesali neke sasvim nezaboravne plesove...


hoću takve stihove, hoću takve pjesme!

p.s. crko neki server, pa ne mogu na farmu. moja je tuga pregolema. stoga ovaj sjetni, dugi post.