the age of AQUARIUS - gt

komentirat možete i unaprijed...ionako nitko ne zabada moj tekst, već tepete bez veze i što vas pitam i ne pitam.
cmoka

p.s. mali, ugodni spotić...

(NA OVOM BLOGU SE VIŠE NEĆE TOLERIRAT PROSTAČENJE I VRIJEĐANJE (a, gazdarica bloga u to strpava i svako spominjanje nogometa na bilo koji način na njezinom blogu) I SVAKI TAKAV KOMENTAR BIT ĆE BRISAN. ako se neki pokažu suviše upornima, bit će im zabranjeno komentiranje na ovom mjestu. bez pardona.)
-----------------------------------------------------------------------------------------------


vjetrovit i šućmurast proljetni dan, hirovit ko neurotični bloger željan naslovnice.
krenem vanka u ranu zoru na posao. lijevo na pedeset metara od mene gradski bus upravo ispred nosa napušta stanicu –to je neka karmička zavjera protiv mene, uvijek mi se to dešava. pa, krenem na drugu stanicu sto metara udaljenu...i dok čekam zeleno na semaforu prohuji i drugi autobus pored mene....al ja ponekad zbilja imam dobre živce i ništ me ne može izbacit iz takta. bacim letimičan pogled nagore u nebesa (ko svaka blesa, jelte)...i pomislim si u sebi tiho: e, ne moš mi danas ništa, danas prihvaćam hladnokrvno, čak s osmjehom, sve što mi odgore serviraš, ko te šiša!) ...i produžim ravno do tramvajske stanice 500 metara dalje. i dok sam čekala zeleno na semaforu, prohuji tram......'bemti reprize! stalno mi kroz život klize! no, danas sam kul. ništa me ne može zdrmati. nasmijem se situaciji i produžim elegantno pješaka do slijedeće stanice...sad šećem već kilometar, al nema veze. moja kralješnica je u fazi kad mi je lakše šetati nego stajati na mjestu i čekati. šetati je zdravo. pretvaram vješto limun u limunadu i ne gubim nadu.
ugledam tramvaj izdaleka, približava se lagano stanici kad i ja ...četvrti pokušaj uspješan! (sreća da nisam krenula vatat autobus za zagreb.....majkomila!)
i tako sva hepi i poletna uklizim u novi tramvaj polovično popunjen, kako to već biva oko 10-11 sati, kad su bakice i domaćice već stigle kući s placa, a đaci i studenti su na svojim obrazovnim mjestima...neki sjede, neki stoje i sve je pod kontrolom.
dvoje kontrolora.
ne znam vaša iskustva s i mišljenja o kontrolorima, ali meni su nebitni. bezbojni, bljutavi, pomalo dosadni i beznačajni karakteri koji imaju ogromnu važnost ...u svojim očima. ne smetaju mi, nit čeznem da ih vidim. svejedno mi. (osim onomad jedared kad sam kozi pljunula 500-tinjarku, jer mi je zakazala logika, al subjektivno i emotivno sam se osjećala nevino ko jagnješce, jer zbilja nisam ukapirala da je otpočeo novi mjesec, pa mi mjesečna karta .....ah, dešava se, nema veze).
sjedim odsutno na sjedalu u stražnjem dijelu, pored mene stoji mladac i još ponešto ljudi. mladac mi blokira pogled na drugu stranu tramvaja i ljude koji sjede tamo....kad se upravo na tom mjestu zaustave dvoje. kontrolora. žena toliko prosječno obično obična i bezbojna da je nitko nikad primjetio ne bi, da nije u tramvaju u toj uniformi kojom se nameće nezainteresiranim putnicima. ali, vidi se da je okorjeli maher, verzirana, profesionalka. zna posao. (i hitler ga je znao! stomumuka!). pored nje mladić, očito na obuci. visok, vitak i s još jako vidljivim tragovima čovječnosti na mladom licu. ali...nema iskustva. šuti i gleda profesionalku. koja dreči metalnim, nepopustljivim glasom znalca koji zna da je u pravu i zna što i kako treba: - pokaži mi kartu!.....smjesta mi pokaži kartu!....ustani i izađi iz tramvaja! ovaj tramvaj neće krenit dalje dok ne izađeš! ....
u tom tramjvaju muk i tišina. nitko se ne miče, ništa se ne dešava. pretpostavljam da se žena-kontrolor-stroj dere na nekog klinju koji se drsko šverca....ne vidim to sjedalo, ne vidim ni nju, samo je čujem: zvat ću policiju, ako smjesta ne izađeš!....zadržavaš sve ove ljude! izađi van smjesta, znam ja tebe to mi stalno radiš! van! ....
sa sjedala iza mene ustaje neka žena srednjih godina, pristojnog izgleda i odlučnim korakom krene ravno prema vozaču. nekoliko sekundi kasnije vraća se nazad i pruža kartu osobi na sjedalu kraj kojeg stoji žena-zakon....-evo, čovjek ima kartu. zavežite sad.
i vrati se na svoje sjedalo.
tramvaj krene dalje.....mladi kontrolor stane pored one dame i zbunjeno s izrazom neugode na licu ispričava se: hvala vam, znate to je takav posao...mi moramo....to je bilo lijepo od vas, hvala vam....
a, na slijedećoj stanici mnogo nas ide van i gledam kako s onog sjedala ustaje pohabani starac s vrećicom u rukama i gegavo tetura polako do vrata ...teško i usporeno izlazi na stanici pored doma zdravlja....izraz njegovog lica ostavio je još jedan ožiljak na mojem srcu. u što se pretvaramo?

i ništa više nije kul, i dan više nije nasmijan i znam da se zavaravam: nikad neću moć prihvatit hladnokrvno sve što mi život donese....a,s nebesa kao da sipi šapat: gle još jedne blese....
pomislim: možda hitler i nije mrtav. možda se samo raspršio u bezbroj mirkoskopskih djelićaka i smjestio u svakom od nas i čeka priliku.....da poželimo kontrolirati....profesionalno i znalački.

jedne sasvim damske torbice:

-zadnji broj časopisa svjetlost,
tamno plavi kartonski fascikl a4 format u kojem su računi za kućne režije, štedna knjižica (prazna!)
snop kartona za obilježavanje stranica u knjigama pokupiljenih u fini na šalteru,
nečija platna lista,
jedan recept za mesnu roladu (isprobana, vrlo ukusna),
staro izvješće o solventnosti,
papiri o registraciji firme od prije 15 godina,
hepovi računi od prošlog proljeća,
računi za namještaj kupljen jesenas,
jedna prijava poreza na dobit,
jedan tromjesečni statistički izvještaj za građevinu,
čekovna knjižica hypo banke,
gospode bože mene treba ubit, koji sam ja idiot!
hanzaplast, lekadol,
majstorski metalni metar,
mobitel, kemijska olovka,
lodoz, helex,
lak za nokte koji jutros nisam nigdje našla (pobjesnila i poludila),
baterija za digitalac, digitalac,
malo damsko ogledalce i ruž,
šrafciger 15cm,
onaj stick za komp-usb ili ubs vrag će ga znat,
pinceta za obrve,
visak,
gradska mjesečna karta, i još hanzaplasta,
herpleks mast od 2g,
plastični fasciklić s krpicom za cvikere.
šumeće tablete magnezija.
i cijelo vrijeme mislim da imam u torbi kavabon, a nemam ga.
sramota.
ne vjerujete u ovaj spisak? nažalost -istinit je.
ali imam olakotnu okolnost.
evo, upravo pravim reda u torbici.
sve ću to savršeno poslagat. a možda ću i zapitati visak dal da nešto bacim....sama teško da ću moć odlučit.
planiram uskoro nabavit sasvim malu torbicu za ljeto. laganu.
što ne stane u nju mogu nosit u vrećici.

nosite li vi štogod zanimljivo po torbama i džepovima?


p.s. a provezla sam se jutros nakon dužeg vremena duž obale drave i ugledala u travi i ovo:

ima neke posebne ljepote u cvijetu koji procvate sam samcat....a okolo samo trava....

DVOKRILAC s propelerom - dabome da ja pilotiram! nego tko bi?




e, sad da vas čujem! tko je faca? tko ima avion, a?
jel sad vidite da ste svi vi bez farme luzeri?

u međuvremenu smo dobili i štandove za prodaju poljoprivrednih proizvoda.
ko što fino vidite vođekarca, borovnice su mi proklasne, tulipani izvanserijski.


ipak, ni jedno izvješće nije kompletno ako ne nabacimo i kratak osvrt na najboljeg čovjekovog prijatelja -leklerka:

(ma, hrabar je to pas, al nije se za šalit - i ja sam probljedila kad sam vidjela kolka nam je mrkva narasla. nisu to čista posla!)

je ispod kratkih, oštrih trepavica bacila dug, zelen pogled na niz šarenih slika pred sobom i osjetila lagano iznenađenje i trag tuge.
(Slike se nisu poklapale s očekivanjima. Slike nisu za to bile krive. Očekivanja jesu. Već samom svojom podrazumjevanom normalnošću očekivanja su bila prepreka i sasvim suvišna.
Uvijek. Čak nepoštena prema drugoj strani. Ne znači li od bilo koga išta očekivati stavljati toj osobi teret na ramena? I zašto je baš to ono što činimo svima koje volimo? Od njih očekujemo. A mogli bi pustiti ih da lete lako na svojim krilima svojim zračnim stazama, nošeni svojim željama i radostima k ciljevima skrivenim u njihovim srcima....no, mi očekujemo. Bespravno. Očekivanja su bespravna gradnja. Naših želja na tuđim ramenima.)


Dama je stajala na sred scene, ukočena. Ozbiljna. Stroga. (očekivala sam veselu, nježnu radost i lakoću. ponekad u svoja djela pretačemo dijelove sebe koji ne mogu živjeti u našoj stvarnosti)
U njoj se u svim svojim bojama komešao život, čvrsto zauzdan kruto krojenom opravom odgoja, morala, običaja, društvenih pravila-davila. Nije bila svjesna da ne može u sebi nositi sve dugine boje života utegnute u željezni oklop tuđih pravila, a da ne plati cijenu za to nasilje nad slobodom i ljepotom srca darovanom s neba. Pomalo joj je to svitalo pred očima, jer darovi su bili obilni, božanstveni, raskošni..u njoj je bilo svega što srce može poželjeti. I one iskonske ženske mekoće i gracioznosti, intuitivnosti, blagosti, mirnoće...i tipično muške želje za akcijom, stvaranjem, pokretom, rušenjem, davanjem i uzimanjem jednim zamahom, ...bila je savršeni spoj jin i janga u tijelu dame od koje je okolina očekivala da svoje raskoši malo pritaji, svoj ples otpleše čednije, svoj pjesmu priguši....ponešto od toga ponekad je i činila i u nekom kutku njezinog srca lagano je klijalo sjeme tuge nad tim činom. Život ne voli kad se njegovih darova odričemo.
Negdje na periferiji opažaja, na granici svjesnog i nesvjesnog, poput surog orla, kružila je unutrašnjim okom pejzažima svojeg bića uviđajući nevjerojatne mogućnosti. Visove koji su zvali na podvige i penjanje, doline koje su mirne i zelene pružale okrepu i smiraj nakon lutanja. I spilje duboke i tamne, skrivene od čak i njezinog pogleda, s čijih glatkih, vlažnih stjenki su se eonima cijedili stalagmiti i stalaktiti tajni, gorčine, tuge, bjesova, razočarenja...no, tamo nije zalazila. I tko bi? I čemu? Nju su zvale visine. Vrhovi iza kojih se sunce rađa i čije tople zrake tako savršeno sviraju harfu njezine prirodne nadarenosti za izričaj. Snažna jang energija u njoj željela je uspjeh. Priznanja. Akciju. Željela je zajahati život kao tigra i ludo slaviti sve što jeste! Uspjeti! (no, svaki uspjeh je varka i laž. Hrana za ego. Proces stvaranja je pravi uspjeh i ono što zaista veseli dušu. Ostalo su trice i kučine.)

Ipak....umor. danas je bila pomalo iscrpljena. Jedan dio svega što je činila kao da nije bio život, nije to osjećala dijelom sebe...bila je to nekakva mašina koja neumorno iz dana u dan melje, radi, buči, svakodenvnom monotonijom isisava život iz nje. Bila je sve svjesnija iscrpljenosti. Kako zaustaviti mašinu?
Poneka kapljica sa stropa one spilje kapnula bi na nezgodno mjesto i uzburkala neko sjećanje...ili čak samo odjek sjećanja....ispod površine rijeke njezine svijesti, poput prelijepe, plemenite kalifornijske pastrmke, nečujno je lebdila tuga. Nenametljiva. Bezrazložna. Stalno prisutna. Bljeskava...skliska i neuhvatljiva. Rezultat sukoba između onog što bismo mogli biti i onog što postajemo?...tko zna.....
ONA je znala. Neka su saznanja bila dio njezinog bića. S njima je srasla. Ovaj puta znat će još bolje. Svi smo mi dio istoga svijeta, svi imamo svoje radosti i tuge...i sve su prolazne. Bila je tragač i još uvijek je tragala...možda lovina nije ni bila bitna, već sama potraga...za....? no, sad je znala svoju potragu pretočiti u stihove, u priče, izbaciti van, podijeliti je s drugima...jer svi smo mi svijet. Ljepota njezinog karaktera nije znala za posesivnost, gramzivost ...ona je dijelila s užitkom i svoju radosti i tugu svjesna da tako bogatstvo svoje nutrine poklanja i dijeli sa svima i....ima još više. Bila je plemenito biće.
I bila je lav odrastao među ovcama. Kao u onoj priči. Mora joj se ipak priznati –osjećala je da nešto ne štima. Neskladno je meketala. Bilo je pitanje vremena kad će shvatiti ...sve. Proniknuti u tajnu igre. I s poštovanjem prema ovcama otići glumiti u neki drugi film. Ovaj puta znat će da glumi. Neće zaboraviti tko je. Svijet. Sve. Nepokretni pokretač i promatrač.

No, trenutačno je ipak onaj umor prevladavao i ona ga se željela otarasiti. Željela je ponovo osjetiti intenzitet i silinu akcije, pokreta....poput onog silovitog zamaha u koji je tvorac skupio svu energiju stvaralaštva i s visine iz udobnosti paperjastih oblaka žestinom munje podario adamu ni više ni manje nego - sam život. (op.a.premda to uopće nije bio adam, nego eva. Ali ljudi vole vjerovati u svakojake gluposti, pa nek bude volja njihova)

Ona to još nije stigla uočiti, ali razina energije raste. I sasvim je blizu trenutak kad će krenuti dalje ko strijela odapeta sigurnom rukom robina huda, bez zastajkivanja, bez oklijevanja, k novim horizontima, u visine, čak i u neslućene daljine....nošena čistom energijom stvaralaštva i sasvim nezaustavljiva. Pred njom je put. Jasan. Čist. A iz dajine ga osvjetljava blistavo svjetlo zvijezde vodilje ....prema kojoj treba krenuti. I ona će krenuti, jer drugačije ne bi ni mogla, ni znala. Nekima će to smetati, neke će iritirati, neke oduševiti...ali svi oni nisu bitni. Jer duša zna što joj je činiti. Uvijek.
Važno je imati na umu: otvorenost prema novom i prihvaćanje različitog. I put će bit lak i ugodan, osjećaj avanture i napretka ničim usporediv. Cilj......ne! ne! Cilje ne postoji, cilje je nebitan. Suština je u putovanju. Putovanje je smisao. Kreni. Donesi promjenu tamo gdje je potrebno.

kratki sažetak:
1. moraliziranje, kritiziranje: obilje životnih radosti zauzdano strogošću svjetonazora.
2. izuzetne mogućnosti/sposobnosti prisutne –ali treba ih biti svjestan. za sada to nije slučaj
3. prisutan je priličan zamor jednoličnošću svakodnevnice i zahtjevima okoline
4. postojala je uspješnost i užitak u uspjehu...ali nešto se gubi i nestaje...možda je i uspjeh postalo navika i sada zamara
5. odnekud se uvlači tuga u raspoloženje....naizgled bezrazložna, ali duboka...
6. ova osobnost je duboko svjesna zajedništava među ljudima i spremna sudjelovati, davati, dijeliti ....plemenit karakter.
7. prisutno je i nepoznavanje svojih vrijednosti ....kriva slika o sebi nametnuta okolinom, ova osoba je znatno dragocjenija i vrijednija no što uviđa.
8. vrlo snažan intenzitet kojim djeluje...ciljano, odlučno, svjesna cilja i načina kako ga postići, ovo je djelovanje sa sigurnoću u sebe koja potječe iz dubokih, iskonskih dijelova osobnosti....nema kolebanja...
9. potrebne su promjene....u ovom trenutku sasvim su lako izvedive i sve okolnosti su pogodne. krenuti na put –doslovce ili simbolično – otpočeti nešto novo, pravi je potez upravo sada.

ŠMRRRRCCCC!
ko što svi već znate: tone mi zavičaaaj!
kišurdača ne staje. ja za svojeg života nisam doživila da ovoliko u komadu pada.
a, ipak mi ovdje živimo ko u tepsiji -sve ravno i sve se razlijeva kak oće.
valjda se će one lopine s vrha pobrinuti za naknadu štete i duševnih boli jadnim ljudima što trpe evakuaciju iz svojih domova.
iako ja ne volim grad više od sela, eto jednog razloga zašto je bolje bit u gradu -bolje smo zaštićeni od ovakvih nepogoda. kod osijeka su obale drave okovane visokim betonom i čak i to ona zna ponekad, kad se tope snjegovi, preskočit i sve nas smočit. ali nije često i nije to voda što lije s nebesa ko blesa. blesa, blesa blesava!
težak je život nas ratara. potapaju nas polave, suše nas suše, a kad se čini da klima štima -mi sve poprskamo pesti- i herbicidima, pa se sami trujemo.
htjela jučer malo uslikati dravu da je vidite kad je bijesna, uzburkana, žuta od teškog mulja, načičkana onim bodljikavim malim ljutim valićima i puna vrtoglavih virova....al gadno je pirilo i pljuštalo, nije si dala ni blizu!
nadam se da nam je čovjek iz frcpolja na suhom, živ i čitav. čujem da je tamo dosta gusto, a i šteta krashih plastenika i svih onih tona paradajzna što će sad istruniti. kakva šteta! ne čujem da čobanković obećaje odštete za trule usjeve .....mislim da trunu i moje vodenike na prozoru....stoga, zaslužujem i ja koju kunu od onih gore lopina i lažova. podnijet ću zahtjev.

velika sreća u nesreći - na mojoj farmi je sve pod kontrolom. ostajte mi zdravo i živo -odoh požnjet mladu mrkvicu:)