the age of AQUARIUS - gt

srijeda 21.15
pomalo omamljena, pomalo gladna, previše užurbana, tek stigla u večernjim satima s posla i mozga još još zahuktalog od radnih zadataka...
sjela sam takva nikakva u svoju omiljenu fotelju i iza leđa ubacila jastučić kako
bih lakše sjedila uspravno. nogu smotanih u amatersku imitaciju joga položaja i ruku ležerno opuštenih, sklopih oči i krenuh u polje tražiti ženu mačku.
koja luda rečenica, a? hehe...
no, evo sada mi se štuca, a babe kažu da to znači da netko misli na mene. možda je neki slabašni krajičak moje svijesti, rasplinute u beskraju, okrznuo u nekoj sićušnoj mikrosekundi
makar vrh jedne dlačice njezinog mačjeg krzna, pa mi se to vratilo na materijalnoj razini kao štucavica? hik.
pored mene gori velika, debela svijeća i lagano se dimi zapaljeni mirisni štapić (moj omiljeni miris je sarasvati, ali toga više nemam, ovaj je nešto teži...volim mirisne štapiće).
uroniti u sveprisutno,beskrajno polje čiste svijesti čiji dio jesam....to zvuči kontradiktorno, to je paradoks...uranjati u nešto čega si dio...no, to je obilježje božanskog. paradoksalnost. mislim da sam prvi puta postala svjesna da mi je bog (onako kako ga ja shvaćam, „moj“ bog) drag, kad sam shvatila da je paradoksalan. moguće je da bi čovjek s ulice jednostavno rekao: lud. luđak u čijem djelovanju ima logike koja je nelogična, ali čudesno inteligentna na način koji ljudskoj inteligenciji stalno izmiče, a ona ne može ne loviti ga....čovjek i bog, kao magare i mrkva.
po polju čiste svijesti sam se rasplinula kao svjetlost kroz tamu sobe u trenutku kad pritisnete prekidač. kućnim satom nemjerljiv djelić sekunde koji obuhvaća cijeli svemir. potonuće u sebe koje vas izbaci na van i munjevito obriše granice između vas i svijeta. ja jesam. i to je sve. i to je sjajno. ali to ja...to nije ovo ja koje sada tipka....to je sve. i sve je dobro. tako nevjerojatno dobro, da to postaje smiješno i čovjek se osjetivši tu spoznaju u samoj srži svojega bića kao apsolutno neupitnu činjenicu....može jedino smijati! smijati smjehom boga kad se smije sam sebi. mislim da je pravilno izgovorena mantra OM zvuk božanskog smijeha i radosti....kojim je prožeta cijela kreacija, sav svemir i sve onkraj njega...
da. sve je dobro. unatoč svemu, svim strahotama života...sve je uvijek dobro. u polju čiste svijesti. koje sam jednom okrznula u prolazu.....
ali, ne večeras.
ja sam majstor odugovlačenja i odgađanja, zaobilaženja i izvrdavanja onoga što želim.
postojala je preduga pauza između tog mojeg posjeta polju čiste svijesti u trajanju od djelića sekunde i ove večeri. a, praska je pravilo, zakon, praksa je sve....količina misli i fantastični načini na koje ego i mozak blisko surađujući zavlače i skreću pažnju na druge stvari sliče na pravu komediju. znala sam se služiti trikom za kojeg se više ne sjećam da li sam ga naučila iz neke knjige ili od nekoga iz moje blizine: promatraj sebe. zamisli da stojiš pored sebe same i da se promatraš. o, bože, kako smiješno! pa, čovjek je najsmješnije biće na zemlji!
-morala sam promjeniti odjeću i obući nešto udobnije. pa, još jednom.
-morala sam se ustati i namjestiti jastučić iza leđa kako mi više paše
-morala sam sjediti u joga položaju, jer mi to dođe nekako prirodno, iako znam da ne mogu tako sjediti 15-20 minuta
-morala sam se ustati i namazati ruke kremom, jer su bile jako suhe
-morala sam se premjestiti u drugi položaj, jer me žuljao članak na desnoj nozi
-morala sam ustati i premjestiti sat na mjesto s kojeg ga vidim bez okretanja glave
-morala sam „razmotati“ noge, jer.....nisam jogi!
a, tek misli! ljudski mozak nikada ne radi brže i nametljivije nego kad pokušate postići da zaveže!
zanimljivo je moći jasno osjetiti i razgraničiti tišinu u sebi od vanjske buke i promatrati kako postoje i traju paralelno, istovremeno.
zanimljivo je primjetiti koliko se čovjeku uporno i lukavo nameću misli koje dolijeću odnekud u svijest kao kreštavo jato svraka pred spavanje na krošnje drveća. nezaustavljiv proces. ali, intrigantno je i shvatiti koliko je nemoguće nešto što zvuči tako lako i jednostavno: prestati misliti. samo postojati u tišini.
no, dobra stvar u svemu je to, što me sve to skupa nije ni malo iznerviralo. što mogu sve to prihvatiti kao normalan dio putovanja u .....prema....ničemu.... svemu....
laganim otiscima šapa žene mačke u običnom ljudskom oku nevidljivom polju čiste svijesti.
ma....jel to dlaka?! fuj. linja se...
te, mačke!

p.s. necenzurirano. nelektorirano. svježe, taze, direktno ispod čekića.

nevjerojatno, ali istinito.
u 1 i 30 ujutro nema nikoga na faceu!
i što mi drugo preostaje nego blog.


a,uz blog se rimuje frog.
otud žabac.
nema drugog razloga.

eto tako.
kratko.
i jasno.

kombu alga s karijem i soja kockice na slavonski

da nitko nije odmah ufrknio nosom!

jelo je odlično. lagano. ugodno. fino.
miriše na još.
ovako izgleda:


a, ovako se priprema:
ono što nikako ne treba činiti:
-ne kuhajte ručak s karijem u bijelom frotirskom bade mantilu.
-ako to već učinitie, slobodno možete i jesti to jelo u istom bade mantilu. više ionako nije bijel.

otkud bade-mantil u postu o kuhanju ručka?!
koje glupo pitanje!
pa, subota je!
subota je dan kad se ne radi ništa na način kako to normalan svijet radi običnim danima.
subotom se može sve. i ništa ne mora.

prelazim na recept iz naslova.

-stavite na radnu plohu u kuhinji (ili u šupi, ak ste slavonac koji kuha u dvorištu na špahretu na drva) sve što imate u firižideru.
-učinite sve klasične kuharske radnje koje prethode samom krčkanju jela u šerpi ili dubokoj tavi: operite poriluk, ogulite luk i češnjak, očistite mrkvu i peršin -sve to nasjeckajte na kakve god oblike i veličine želite, to je stvar ukusa i osjećaja za estetiku, a to je opet nešto sasvim intimno i subjektivno i nitko vam tu ne može reći kako i dirigirati. free your mind! jeeeah!

-kad sitno isjeckani crveni luk, blitvarski zvan kapula, malo požuti na njihovom maslinovom ulju, dodajte na to mrkvu i samo malo nakon toga i češnjak.
-podrazumjeva se, dok ste sve to radili, na ringli je uzavrela voda u kojoj ćete malo, malo, sasvim malo prokuhati poriluk, a u drugoj šerpi je zavrilo malo vode sa soja sosom i TAD ste ugasili vatru i u tu vodu ubacili kockice soje da odstoje neko vrijeme. nisam štopala koliko.
-onaj češnjak iz prehodnog pasusa ne smije cvrčati, čim osjetite misris, bacite na to jednu ili dvije trake kombu alge, malo promiješajte i fljasnite odgore ocjeđeni poriluk.
-pospite vegetom (ili samo soli i paprikom-ali oprezno, kao što jako dobro znate, kombu alge su slane ko vrag) i karijem, poklopite i pomolite se bogu da jelo uspije kak spada.
e, sad je pravi trenutak da ocjedite komadiće soje, uvaljate ih u graham brašno i brzo prepečete na jakoj vatri -meni je nestalo ulja, a ne da mi se iz ovog bade-mantila, dakle neću u trgovinu i gotovo, pa sam to prepekla na maslacu.
tako prečene kockice soje su nevjerojatno fine za grickanje, kao čips...teško je prestat jesti ih.

dalje sami odlčite hoćete li soja kockice dodati u varivo od poriluka i algi ili ćete ih servirati zasebno.

DESERT: u istoj tavi na brzaka prepečete jabuku narezanu na ploške i pospete je s cimetom i vanilin šećerom.

PIĆE UZ IĆE: u čaši vode otopite jedni tabletu magnezija i jednu tabletu multivitamina.

u međuvremenu, na tv-u je počeo uvod u anatomiju, stoga će rusvaj u kuhinji čekati bolji trenutak za spremanje....

još par sličica:

cimetirane roštilj-jabuke


prepržene kockice soje


variva je ostalo i za večeru.
dobar vam tek....pa, čak i ako mlatite biftek.

p.s.
dodatak specijalno za caty -vincent, s tekstom.
ovo nije najbolje što postoji. jednom prilikom sam dobila mailom prekrasan niz slajdova s tekstom pjesme, izvrsno napravljeno. ali, negjde pri nekoj navali čišćenja diska, izgleda da sam i to nehotice obrisala.
(ako netko ima te slajdove, uz koje pjeva don mclean, molim da mi pošalje -ali, na gmail.)
sve ovo spada u stvari koje netko osjeti, netko ne, ali...riječi su u oba slučaja suvišne.

mislim si...
ni jedan zaista normalan čovjek, s imalo iskustva u bloganju, kad je u pitanju blog.hr i njegov blog editor, ne piše svoje tekstove direktno u tom blog editoru, jer je opće poznata činjenica da je to vječno gladna zvijer, koja guta u nepredvidivim intervalima sve što mu nađe pri raljama.
ja, ipak, iz nekog i meni samoj nepoznatog i očito pomalo suludog razloga pišem baš tako. direktno u blog editoru. tako mi je ćeif. paše mi. pa, se onda naravno desi da mi taj tiranosaur proguta gotov post, a meni se ne da hvatati po zraku zaostale elementale svojih misaonih bisera i slagati ponovo u cjelinu iščezle komadiće misli...nisam strpljiva osoba, ja sam vodenjak. takvo gutanje svojeg intelektualnog ispljuvka si odmah elegantno protumačim: božja volja, nije ni trebalo bit objavljeno. gotovo. amen. idemo dalje.
volim ovu pjesmu o vincentu.
ima pjesama koje mi oduvijek i zauvijek prijaju i nikada ne dosade.
i to je sve što o životu znam.
mislim da znam.
znanje je čudna biljka.
rekla bih da, kad čovjek trči za znanjem, a svi mi to radimo čitav život, on se stalno nada nekoj konačnoj spoznaji.
i sama izjava: "znam" - zvuči tako konačno, kao osuda na smrt. ZNAM!
vraga znaš.
znanje ničega nije konačno. ja to znam.
sve su samo djelići i fragmentići uvijek i uvijek neke veće i još veće cjeline ili obratno.
gotovo za sve što mislim da znam u svojem životu, često se zapitam - je li to baš tako? i kako bi bilo da recimo-nije tako nego sasvim obratno? ili jednostavno samo nekako drugačije?
ja volim propitivati svoja uvjerenja i snagom svoje intuicije subjektivno ocjenjivati valjanost svojih saznanja. na kraju krajeva, što god da je ikada spoznao negdje neki mudrac, filozof, genijalac - to je njegova osobna spoznaja i ona za mene može imati neko značenje, tek kad je subjektivno preradim i uklopim u sve ono što ja jesam ili joj dozvolim da to izmjeni i prilagodi mene sebi ili obratno. mora postojati, naravno, i element noviteta u cijelom procesu, jer inače ne bi bilo mogućnosti napretka. napretka pojedinca kroz koji onda napreduje i cjelina. čovječanstvo. (kako sam samo fantastično mudra)
jednom davno, davno -sigurno prije tri godine i još tko zna koliko dana, kad sam u čudu i s radošću otkrila blog, imala sam namjeru pisati o velikim i važnim stvarima. o velikim i važnim istinama. o svojoj duhovnoj spoznaji i o silama koje su me vodile do nje i kroz nju. imala sam velike i važne planove i radovala se svakom komentaru kao malo dijele bombonu. a, ipak.....
negdje isput ta se nakana izgubila.
pitala sam se zašto i pomalo se divila i zavidila onim blogerima koji su se bavili upravo temama kojima sam i ja težila, ali ....ćorak. nije išlo.
gledano unazad, desilo se tako da sam na blogu naišla na jednu raštrkanu ekipicu dragih ljudi, od kojih je svatko donosio dašak novine i vedrine i različitosti i meni se to svidjelo. shvatila sam da mi je važnije da na mojem blogu osvane crtež nekog trapavog diznijevog junaka, neka draga pjesma iz mladosti, neki lepršavi osvrt na protekli dan, cvrcnuti opis ljetne oluje u noći po kojoj digićem klikam i slikam munje, poneka epska pjesma o tri vrpoljačka praščića i sve tako neke stvari na koje će se čitatelj osmjehnuti ili barem odmahnuti rukom pomislivši: al je blesava ova zelena!
kako svaki blog izaziva nekakve reakcije, moj izbor je da moj blog bude ona meni tako draga "kristalna kocka vedrine".
ono što ne želim, i što želim izbjeći po svaku cijenu, to su diskusije o velikim životnim istinama u kojima se ljudi trude biti u pravu i nametnuti jedni drugima svoj stav. pa, se onda posvađaju, pa se vrijeđaju.....nemoguće je izbjeći takve stvari kad se piše o "ozbiljnim" duhovnim temama. jer, suviše nas ima koji sve znamo. a, da se nikada ne zapitamo -što ako ništa, baš ništa nije tako kako mi mislimo da jeste?
i onda opet - na blogu sve traje od ovog do idućeg posta. i čemu onda bilo kome dokazivati bilo što kroz ozbiljne, velike teme -kad smo svi odrasli ljudi i svatko ima pravo na svoje mišljenje koliko god se ono drugima ne sviđalo?
ja bih samo osobno voljela kad bi se svatko zapitao o svemu što misli da zna: je li to zaista baš tako? kako znam da jeste? a, što ako nije tako?
jedino što ja znam je, da ništa ne znam. baš kao i onaj tip čije su to riječi, al mu se sad ne mogu sjetiti imena iz opravdanog razloga koji zovemo staračka sklezora. krečana.i meni se baš sviđa ništa ne znati, jer ima mnogo radosti u otkrivanju novoga i učenju.
no...učenju čega?....sviđa mi se misao da mi nemamo ništa za naučiti, da sve znamo, a život je, mislim si, proces prisjećanja. ono što mi zovemo učenjem, je u stvari prepoznavanje i prisjećanje na sveznanje koje smo nekada svi imali...nekada kad smo još bili dio jednote i apsoluta neizraženog kroz materiju i nama poznatu kreaciju....

nevjerojatan je ovaj editor! uopće ne mogu spremiti post, mogu ga pogledati ...baš da vidim mogu li ga objaviti?