the age of AQUARIUS - gt

kad može jedna obična opra u svojem šouu
ugošćavat veličine, zašto ne bi ja na svojem blogu
mogla ugostiti blogovske veličine od kojih svima zastaje
dah i ostaje prazan frižider.
očarala me dirljiva romantika onih čardaka, kućeraka
i štagljeva tako majstorski uhvaćenih okom digitalca
najvećeg slavonskog kakademika ikada.
ova mi je tak dražesna da nemam teksta:


a, ovo je ostatak nečijeg ambara,
a ne nečije nekada bogate kuće,
ali atmosfera starine i prolaznosti tako dobro
primjećena od nekog starog rimskog opandžije
koji je mudro reko: sic tranzit gloria mudi!
savršeno je uhvaćena i gotovo opipljiva-što
posebno mora veseliti one sklone pipkanju:


sad mi samo ostaje da se molim svevišnjem da ne osvanu
moji svježi, rosni pupoljci nedirka zvanog nepipak
iz prošlog posta, temeljito ispipkani na blogu
navedenog i ovdje slavljenog velikog umjetnika.
amen.

frontalni update i prednji p.s.
uputstvo za ponašanje na ovom blogu:
najprije klikni vamo, pa onda skrolaj dalje!












koristeći se svim svojim pravima i uzimajući si sva ona koja mi ne pripadaju (kojih i nema , jer ovo je moj blog i ima da bidne kako ja kažem!), sasvim u skladu sa pravilima diktature pinočea i terorom imepratora nerona, kojima nitko nije smio ni zucnuti, a da ga vidim tko će meni zucnuti!, izvlačim iz donje prevrljive i okretljive kutije fotke koje su mi jučer baš svojski uspjele, po mojem neprikosnovenom sudu i izlažem ih sada i ovdje u statičnoj verziji dostojnoj luvra, samo kad bi ja uopće htjela na jedno takvo razvikano mjesto, puno mrtvih prastarih prašnjavih slika slikara, koji su davno istrunuli pod zemljom i jedva svojim žgoljavim truplima nahranili ponekog crvićka ili donirali koji mineraličić tankom korjenju usahlih vlati trave....koja korist od njih bivših? ko i bivše ljubavnice, oni su dali svoje i sad su samo sjećanje i trag ulja na platnu, samo škrabotine u debelim antologijama i enciklopedijama povijesti umjetnosti koje skupljaju paučinu na policama sveučilišnih knjižnica prema kojima nikada ne poseže ruka revnih studenata koji nisu ludi da listaju knjižurine kad je sve što im treba dostupno na internetu. ne cijeni se više vonj stare knjige iz koje ispadaju raskupusani listovi, ne cijeni se ni miris nove knjige što joj korice svjetlucaju u izlogu knjižare na trgu. danas volimo slušati klikanje tipkovnice. a, ona ...čak ni kad je ovako ko ova moja posuta mrvicama zimus sažvakanih sendviča, isprskana kapljicama sokova i čaja od kamilice...gle, vidim i jednu dlaku u gornjem uglu -e, to mi se zbilja gadi! fuj.....odvratno....čak ni tako osvježena sprejem života koji se odvija oko nje, ta plastika nema moć da zamiriši i dozove pred oči prizore nekog davno prohujalog doba, da izazove čežnju za nekim sretnim vremenima kojih više nema...tipkovnica je hladna, prašnjava, klikava, emocionalno nekomunikativna, ona nije izazov mašti, ona nije tihi šapat uspavanke ni bojni poklič vinetua, ona ne može jadna ono što može knjiga kad joj samo pročitate naslov na korcama: "vodenica na flosi"....kako romantično, kako starinski privlačno...ili "povratak filipa latinovića" -odmah čovjek poželi saznati tko je taj filip i zašto se i čemu vratio i od kuda o što se to ima toliko pisati o tome da ispadne cijela knjiga? no, hajde da ne lažem....nije da tipkovnica nije nikada izazvala u meni nikakve emocije. o, kako da ne! što je to bilo nego emocija kad sam ono nekidan razvalila stisnutom šakom po njoj iz sve snage? prokleta plastika! mrzim kompjutere koji se zablokiravaju! i što onda da prosječno informatički nepismeno čeljade učini? što, nego se vratiti svojim najprimitivnijim nagonima, kad već ne mogu izaći, snagom svojega uma i obrazovanja, na kraj sa najsofosticiranijom tehnikom?
stisni šaku u pesnicu i raspali po crnoj kučki! fljas! ja sam gazda. il će radit kako ja hoću il je neće bit! tako je, jadna, ostala okrnjena za jednu tipku koja je odletila nekuda iza frižidera...ko poslušna ženica koju je premlatio agresivni pijani muž. jadna. sad sluša. i radi. tako i treba.
nego ...nisam to htjela reći...to mi je nehotice usput izletjelo....
obratite pažnju na nenadmašne fotke.
genijalno, ne? naravno.
cmokača.
p.s. u stvari sam htjela napisati da bi vam rado stavila da malo slušate vivaldija i njegovo proljeće...predivna skladba...ali, sam izgleda nehotice obrisala nekakav flash player7 koji sad više ne mogu instalirati, jer mi ne radi winzip koji hoće da ga kupim, a ja neću, a on neće besplatno i tako sam se pomalo zapetljala u sve to i živčano obrisala i taj winzip i fleš plejer i još koješta....stoga ništa od vivaldija. upotrijebite maštu.

nedirak.
vodenika.
liza.
čak štoviše, latinski - impatines! vou.
nježan, krhak, prozračan cvjetak koji dražesno ukrašava
balkone, cvjetnjake, vrtove ili u mojem slučaju -prozorsku dasku.
po mojem skromnom sudu, odlično i vrlo privlačno izgleda
kad se ukomponira sa asparagusom i klorofitumom.
asparagus mu uvijek pruža toliko voljenu sjenu, a klorofitum
svojim dugačkim, prugastim lišćem skladno oživljuje cijeli prizor.
volim nanizati kolonu vodenika u crvenoj i bijeloj boji.
to mi je živahan i veseo prizor koji osvježava umorno oko.
zasad se na mojem prozoru kočopere četiri mala nedirka,
no kad ovih dana ugradim nove prozore i opremim prozorsku
klupicu sa sigurnosnom ogradicom pretvorit ću tu dasku od 10cm širine i metar i po dužine u pravu džunglu.
razmišljam da uz zid postavim teglu s bršljanom i pustim ga da se penje u visine duž zida....dežurim babama klepetušama će ispasti oči.
a, zašto se ja jadna ovoliko mučim da ubacim nešto zelenila na svoj prozor?
jednostavno.
smatram da to dugujem majčici Zemlji.
svako stablo, svaka biljka, svaki cvijet su bitni.
ne vidim razloga da cvijeće ne bude poslagano po svim prozorima po gradu. ne vidim razloga da svi balkoni ne budu prepuni bilja.
ako je izgled koji dajemo našem okolišu odraz naše nutrine,
strah me pomisliti što sve duše koje pustoše gradske parkove i šetališta nose u sebi.
sretan čovjek širi oko sebe sklad i ljepotu.
nesretan kida, uništava, razbija.
no, ajde dobro...nije da sam ja sad tu nešto posebno sretna...
ali, moja prozorska daska će biti malo tiho vrelo ljukosti i radosti.
šareni li se štogod na vašem prozoru ovog proljeća?

silna energija vode inteligentno iskorištena
i korisno usmjerena kroz lopatice hend-mejd turbine,
u prijateljskoj koegzistenciji čovjekq i njegovog
okoliša....ljupkost prizora koji istovremeno odiše intimom
prohujalog ljeta i obećava trenutke tihe i duboke radosti
i zadovoljstavau zagrljaju nadolazeće sezona ribolova i kupanja.
(komarce svjesno i namjeno zanemariti,ko ih šiša).
no, čovjek...to nemirno savršenstvo božjeg stvaralašta,
(o, bože nadam se da je to ljudska zabluda)
uvijek je spreman otići korak dalje.

samo dokle....

p.s.čim ugledam negdje u gradu neke gole noge i sise
bit će i post s posvetom kenguru. takoreći, sviram po željama,
skoro ko radio šabac.

mladog pupa vinove loze


obećanje je slasti


na čokotima u jesen

samo treba strpljenja.

nabujale proljetne vode



preplavile su kutke i zakutke, sprudove i obalu


gdje će pecaroši rado opet svratiti u ribičiju...

samo treba strpljenja.

no, ima i prizora


i detalja


u kojima se može uživati


odmah i sada.


ko se ne slaže?

sretan uskrs