the age of AQUARIUS - gt

neki ljudi zauzmu toliki ODMAK od svega, da im je svaka napisana rečenica toliko inspirativna da odmah od nje napravim post.
.......pažnju mi privlači priča o vodi. nailazim na stav da je nama bitno i sretni smo da je naša hrvatska bogata vodom....
stanimo tu malo. ajmo razmislit. trebam li uopće pisati sve što mi sada pada na pamet ili se zna? ja mislim da se zna. meni se podrazumjeva.
jutros sam se probudila, vjerojatno iz nekog sna koji sam zaboravila, i uhvatila se kako sama sa sobom, u sebi vodim monolog kojem je glavna poanta: Zemlja je moj dom. ne ovaj grad, ne ova država, ne ovaj narod. ovaj planet je moj dom. ja sam ljudsko biće jednako vrijedno ili ne vrijedno kao bilo koje drugo biće na ovoj planeti. možda samom nešto nije u redu, ali ja uvijek ljude gledam samo kao ljude i ne razmišljam o nacionalnoj pripadnosti. boli me kad vidim što radimo jedni drugima tako podijeljeni na svoja još uvijek divlja plemena i zatvoreni u svoja dvorišta na razini planete, baš kao da smo svi isti ko naši zagorci ovdje na razini našeg naroda.
ja ne mogu zamisliti situaciju u kojoj bi netko pored mene umirao od žeđi, a ja imam vodu i zadovoljno živim dalje. mislim da bih i zadnju kap podijelila s čovjekom pored sebe. osjećam da ima situacija kad je bolje zajedno umrijeti, nego preživjeti na račun drugoga. osjećam da bi tako ružan postupak sebičnog preživljavanja na račun drugog čovjeka nanio duboke ožiljke i bol mojoj duši, a bol duše nije isto što i ova gnjavatorska reumatska bol u mojem desnom laktu. jer ovo tijelo je samo jedna od mnogih prolaznih stanica na dugom putu moje duše kući.
osjećam i da, kad bi svi tako mislili i osjećali, i kad bi svi gledali samo kako da daju onom kome više treba, a ne kako da što više ugrabe za sebe –tad ne bi bilo nikakvih potreba za strahom od bilo kakve katastrofe, svima bi nam bilo dobro. ..to je ista ona priča o razlici između obroka u raju i paklu. sjećate se? (...svi moraju jesti žicama koje su toliko dugačke da si nitko ne može prinijeti hranu do usta, ali u raju su svi sretni i siti, jer svatko hrani onog do sebe i tako biva i sam nahranjen. u paklu se svi muče i gladuju, jer nitko ne želi pružiti svoju hranu drugom.) zasad smo uspjeli urediti život na zemlji tako da to bude za većinu pakao.
ja znam da možemo bolje. i znam da to nema nikakve veze sa božjom voljom i grešnom ljudskom prirodom – što su većini omiljeni izgovori da nastavi i dalje biti grabežljiva i sebična. mi možemo bolje i to je samo stvar naše odluke i želje. i bog bi bio presretan kad bi konačno svi to shvatili i kad bi prestali tražiti krivce izvan sebe. jer nema nikog drugog tko bi bio kriv za bilo što. i nema nikog drugog tko može ispraviti greške, osim nas samih.
nisam sretna što je baš hrvatska bogata vodom. u obliku blagodati ponekad se kriju zamke. možda to - ta sreća, samo znači da ćemo duže od ostalih spavati u noćnoj mori punoj straha od katastrofa, nesvjesni da je u našim rukama moć da sve promijenimo i nesposobni da shvatimo da smo svi dio iste priče.
Zemlja, Earth, die Erde...ona mala, plava, prelijepa kuglica koja je naš jedini dom. Ona je glavni akter ove priče, a ne hrvati. ne može se priča o vodi zatvoriti ni u čije nacionalno dvorište... ako to pokušavamo, onda niti nakon svih tisuća godina razvoja, grešaka i promašaja ni hrvati kao nacija, ni čovječanstvo-nitko nije baš ništa shvatio. vodu možemo sebično sačuvati za sebe u istoj mjeri u kojoj možemo sačuvati i zrak.
ja ne mogu biti sretna, ako će milijuni ljudi skapavati od žeđi, dok ja pijem našu lijepu "hrvatsku" vodu. mogla bi postati gorka. i pregorka.
ja vjerujem da nema granica onome što čovjek pojedinac i cijelo čovječanstvo mogu postići –ako se odreknu sebičnosti.
(u redu, u redu, priznajem..ja sam idealista. ali, ja drugačije ne mogu živjeti).