the age of AQUARIUS - gt

nemoguća situacija. nemoguća.
s lijeve strane kreveta smještenog pored zasićenožutog desnog zida sobe, na podu je ležala knjižurina. ih, da je jedna. mnoge su tu ležale. na ručno tkanoj krpari od krpa bijele boje. aka što rado o svačemu kaka, voljela je bijelo. knjiga je ležala nepomično, mirno, tiho, vodoravno, plošno....izazovno. (too many redundant words in a sentence….she loved it. So tipical of her weird style.) ona će tu knjigu kad tad odlučno uzeti u ruke i ..........smjestiti na policu. hahaha...
no, knjiga je izazivala s poda i podmetala u maštu akacije planove, planove, ko objesna, preseksualna zaobljena dama u najboljim godinama. prokleta knjižurina. (ne priliči da ne-gay žensko koristi ovakve usporedbe, no lakše ih je smisliti nego one s muškarcima....kog vraga da napišem: ko tip sa prenapuhanom kvrgom u gaćama? to nije izazovno. gnjusno je. ko tip sa savršeno strateški raspoređenim kvrgavim bicepsima.... odbojno, suviše očitog truda uloženog u nešto što treba uslijediti lako, jednostavno i prirodno, bez napora, kao usput ispričana savršena šala.....aka kaka. kloni se seksa, drž se keksa.)

na tv-u je hrvatska i dalje tražila zvijezdu i akacijin najmanje favorit je otpjevao neočekivano i upravo božanstveno svoju pjesmicu na talijanskom....aka je uvijek spremno priznavala iznimnost iznimnima ...priznala bi je i vragu. jer, to je sasvim logična posljedica iskrenosti. reci istinu, makar crkla. istina prije svega. da je mozart bio jack trosjek, biste li mu osporili glazbeni genij? munjaro, otkud ti ta ideja?! (ne dajte se preveslati! to je poanta posta! to!)

blještavilo večeri je za nijansu potamnilo uslijed jednostavne i banalne činjenice da je otrčala u trgovinu preko puta gegajući se patkasto i nespretno u suviše udobnim japankama, pet minuta do zatvaranja, po komad kruha, jer ne prijaju čak ni ove savršene, široke, zelene, mlade i zamamne mahune bez kruha. ali......zaboravila je vrhnje! ooouuuu, gaaad! to je delicija! zelene mahune s vrhnjem.....i s bijelim lukom zvanim češnjak....kako to zovu blitvari? ono što nije kapula? hehehehe.

akacija von rosenthorn je sasvim ravnodušno zabacila glavu i nezainteresirano promatrala tamno smeđe staklo prašnjavog kuhinjskog luster iznad sebe. gle, kolko prašine. ko bi reko. zilijun misli zujalo joj je glavom....(glupi ameri, kakav je to broj zilijun!) hektično neurotični neuroni njezinog korteksa ludovali su ko na balu vampira. sve je prštalo od ideja, ali ni jedna nije ni na periferiji svojeg postojanja uključivala naznaku neke krpe za prašinu. (korteks? uguglaj to! uguglaj to smjesta, nemoj se sramotiti, guglaj gusko!.............vou, uf....koje olakšanje. nadobudni opanak je ispravno upotrijebio tuđicu za koju domaćica nije ni postojala.)
naprasni kraj teksta.
ko infarkt. amen.