Moja zelena škrinjica

Evo, uživam u periodu bez ovisnosti, 18 dana...bez TOGA.
Danas ću stoga iz škrinjice izvaditi jednu sliku s vjenčanja...

Živjeli su zajedno već dulje vrijeme. Ona je povremeno znala započeti razgovor o vjenčanju, on je ponekad razgovarao, ponekad ne...kao, nije to njemu važno. On ima ženu koju voli kraj sebe, živi tamo gdje je oduvijek želio i ima sve...Njemu je to samo običan papir koji ne znači ništa.
Njoj pak, to je bilo važno. Uvijek kad ju je predstavljao, mucao je i zamuckivao...a nju je vrijeđalo, kako ju je oslovljavao...moja draga, moja ljubav, moja ... Zamolila ga je jednom, zovi me i predstavljaj imenom ... reci samo ovo je moja zelena...
Isti problem imala je i ona...ovo je moj...što...prijatelj, poznanik, ljubavnik...dečko ?!? ... užasavala se toga i koliko got mogla izbjegavala rečenice u kojima bi morala naznačiti njegov "status"... zvala ga je isto najradije imenom umjesto svega.
Kako se ona osjećala? Već dugo njegovom ženom... dijelili su već dugo i dobro i zlo ... kruh i postelju...
Gledali su povremeno TV zajedno... pa onako usput... pogledavao ju je dok joj se kosa na glavi dizala od rečenica koje započinju npr. njegova nevjenčana supruga ili njen nevjenčani suprug ... u tišini on je znao... u svojoj tišini ona je znala... ali - ništa se nije mijenjalo...
Nije ona sumnjala u njegovu ljubav... niti on u njezinu ... Drugi - već odavno su im bili par ... nigdje oni ne idu sami - uvijek su u paru ... vrlo neobično je vidjeti ih same, odvojene - bilo što da rade ili obavljaju ... skupa su i u kući i u vrtu i u nabavci, bilo šafara, bilo olovke za oči...
Zeleni i zelena ...
Ako jednog i nema - ovaj drugi priča... mi ... a ime onog drugog u svakoj drugoj, trećoj rečenici ... tako da uvijek su zajedno...
No, jedno ljetno jutro, na jednoj prekrasnoj terasi, uz samo more u kući prijatelja, uz jutarnju kavu, donio je prijatelj i hrpu papira i razvukao nekakvu papirnatu "plahtu" preko cijelog stola...
Što ti je to ... upitali su ga?
To je moje obiteljsko stablo - odgovorio je on... Pokazivao im je svoje pretke, pričao o njima, nizao zanimljive priče o svakome od njih ... tako polako, došao je do jednog imena, kraj kojeg su bile dvije kućice i dva ženska imena...
A ovo - upitao je zeleni? E, ovo ti je moj ćukun-ćukunnetko....i njegove dvije žene, odgovorio mu je prijatelj...
Zelena je samo pogledala svog zelenog tužnog pogleda i zašutila ...
Nisu o tome razgovarali više... do jednog prohladnog zimskog jutra... ona je spomenula kako bi ipak voljela biti njegova žena... utisnuti njegovo ime uz svoje na svom obiteljskom stablu ... i započeli su razgovor ...
Počeli su dogovarati vjenčanje ... donijeli su si kalendar i gledali datume ... hm, gle, ovaj vikend je ovom rođendan, ovaj vikend je ova obaveza, ovaj vikend je ona obaveza ... a ovaj nam je prazan ... i još je 14. veljače, Valentinovo! ... da, ali je do tada i malo vremena, odgovori on ... ma nije, taman je ... vidjet ćeš - odgovori veselo ona i dogovore se - vjenčat će se za Valentinovo ... vjenčat će se za tri tjedna! ...
Zelena je položila još jedno drvo u kamin...tren, dva, u kaminu je puknulo...dva puta - uf, dima i čađe bilo je posvuda...a ona se poslije prvog šoka, počela smijati...evo, dobro smo odlučili i Onaj gore nam preko "malih domaćih" šalje svoj pristanak i govori "konačno"!
Koga ćemo za kumove...znali su odmah...imali su jedan par koji ih je stalno nagovarao da se "registriraju"...čak su im podmetali i neke ideje...nutkali da će sve organizirati i nije bilo puno sumnje i probiranja - zelena je samo rekla svom zelenom - nazovi ih...reci da eto, tko im je kriv, gurkali su se, pa sad im evo... ona nek bude moja kuma, a on tvoj kum...
Zeleni je odmah primio telefon i probrao broj budućeg kuma...naravno, u svom stilu...zakukuljio je razlog svoj poziva, ali dalo se naslutiti o čemu se radi i pozvao ih da dođu sljedeći vikend na večeru - jer, moramo nešto jako važno razgovarati...
I tako je krenulo ...
Sljedeći vikend, posebno su pažljivo pospremili kuću, izvadili posebno suđe, čaše, ona je pripremila posebnu večeru...
Oni, oni su bili šokirani, ali veseli ... odmah su živo počeli sudjelovati i nutkati svoje ideje kako bi trebao izgledati taj veliki, važni dan...
Večer je protekla brzo, rastali su se u smijehu - svatko je dobio svoju obavezu za odraditi i dogovor - vidimo se sljedeći tjedan da dogovorimo ostatak što treba odraditi i da isprovjeravamo što je već odrađeno...
Zelena je pospremala, zeleni je ostao još vani trenutak, dva...kad je ušao u sobu, zagrlio ju je šutke, a ona je osjećala ... sretan je...
Zelena je vodila računa o "ženskim stvarima" ... detaljima oko odjeće, nakita...bilo je traženja, usklađivanja, šnajderica je isto dobila izazov za odraditi , a on... on je bio najstrpljiviji čovjek na svijetu...njen zeleni.
Bilo je i naizgled problema... ona je htjela baš TU muziku i baš TO mjesto ... ali dani se nisu poklapali...kad je muzika bila slobodno, to mjesto nije ... i sjetio se njen zeleni ... znaš kaj... zašto ne bismo... i tako se rodila ideja... započet će kad je muzika slobodna u noći kad je i to mjesto slobodno ...
Ali kako ćemo s matičarem ... pitala je ona ... ne brini smislit ćemo nešto...umirivao ju je on.
Da se čuda događaju, vjerovala je, ali ovo - ovo je stvarno bilo čudo ... on, koji je jedva slušao kad je ona prije govorila o vjenčanju, sada je bio glavni ... on je pronašao njoj cipele - zadnji par, baš takvih, on je pronašao baš tu zadnju kravatu, on je pronašao - gore u lijevoj "tacni" s prstenjem, dok je njoj sve već bljeskalo pred očima i bilo isto...kičasto - on je pronašao baš tamo gore u gornjem desnom kutu - savršeno prstenje za nju i njega...njoj sa blješčeći i zvoncavi, njemu isti takav ... ali neblješčeći ...
On je složio priču - najromantičniju priču za koju je ona ikada čula - i nastala je slika, koju kad gleda danas - i danas plače od sreće ...
Njih dvoje, u malenom mjestu kraj Zagreba, s pogledom na prekrasni obzor i dvorac...ona drhti sa svojim buketićem (kojeg se on sjetio nabaviti to jutro! oko 10 sati ...jer nije znao da on to treba !?! )...on, njen muškarac obgrlio ju je i smješka se sretno ... dok stroga fotografkinja daje svoje upute - malo lijevo, malo desno, glava gore, glava nagnuta...a vani oko nule
Ona plače sretna ... oko nje i njega su njihovi najbliži ... 13. je petak, pomoći će im da prežive taj nesretni 13. i dočekati njihovo Valentinovo... njihovo Valentinovo u ponoć iza koje je došla matičarka i vjenčala ih ...
U krugu njihovih najbližih, tamo u tom prostoru koji je ona poželjela, na samo Valentinovo, kako je ona poželjela iza ponoći, uz muziku koju je ona poželjela, izrekli su DA jedno drugom - razmijenili najljepše prstenje za Svijetu i on je postao dio njezinog obiteljskog stabla, a ona njegovog...
Kraljicu svog života, kraljicu te noći, nije odvezla kočija, ali ... i za to se pobrinuo ... naručio je vozača, koji ih je pričekao i odvezao kući... njih dvoje same ... i za ostatak ekipe se pobrinuo da nestanu ... samo za tu noć ...
Kad su stigli doma, ona je malo - nenamjerno zeznula ... otvorila je prva vrata i jurnula unutra i zalupila mu ih pred nosom, da joj njihov pas ne pobjegne......shvatila je što je učinila, kad su onako umorni sjeli, a on joj je rekao... znaš, hm, nisam te prenio preko praga ... ups, da stvarno, nasmješila mu se, ma nema veze...malo mi je i bedasto, preko ovog praga prešla sam prije sama tisuću puta...
No, nije ga pokolebalo...da sve bude savršeno...pridigao se sa stolca, prišao joj, podigao ju i ona je ostala u čudu, ali stvarno...podigao ju je kao da će ju prenijeti preko praga, a ona je samo gledala...kud će sad - pitala se, opet van, pa nutra...a vani je tak zima ... i susjedi se već bude ... kaj budu rekli... kaj ova dva luđaka opet izvode ...letilo joj je kroz glavu...a on...ponio ju je prema stepenicama i nosio ju gore, u njihovu sobu...jednu po jednu, strmu, usku stepenicu...dok je ona za svaku stepenicu po jednom ljubnula njegov obraz smijući se ...
Drugo jutro probudili su se muž i žena ... ona ga je pitala, kako si - da te možda ne boli glava?...ne, u čuđenju joj je odgovorio zašto?... pa zato, da nije i gestom mu je pokazala (šakom lupkajući se po svom čelu) ... da se ne pitaš, što li sam to jučer napravio ...ma nee ... smijao se - sretan sam, ali ... znaš - ništa se meni nije promijenilo, ja sam ti rekao - imam ženu koju volim kraj sebe, tu sam gdje sam oduvijek stremio da budem i tak ... ništa, baš ništa nije drugačije ...
Sjeli su i skuhali kavu i počeli odmotavati poklone - on joj nije dao da to odmota jučer, makar je ona tako silno to željela - hm, znatiželjno je žensko...
I dobro je da je tako učinila - poslušala ga i strpila se do ustajanja...onako puna emocija, pokloni ne bi dobili svoj "posebni" trenutak... ovako otvaranje poklona je bila posebna ceremonija...
Za kraj je ostavila jedan poklon - s napomenom - pazite ovo vam je jako lomljivo...
Ona je drapala papire kao malo dijete, on sa smješkom gledao ... u jednom trenutku, ponovo je zaplakala - pa dobro - onako kao ljuto prigovarao joj je, pa - ti buš cijelu svoju/našu svadbu proplakala, kaj ti je pak sad?!? - ona je držala u ruci poštanski sandučić - zeleni - ručno oslikan sa zlatnim i rozim ružicama, a gore - na poklopcu zlatnim slovima isto rukom pisanim njegovo i njezino prezime ... bila je ganuta...a ispod - ispod je bila velika slika, u crvenom okviru - on i ona - prije dvije zime...na samu Staru godinu - obukli su se kao Djed Mraz i Bakica Mrazica i iznenadili svoje prijatelje negdje oko ponoći...došli su zeleni i zelena da ne budu njihovi prijatelji sami, a obukli se tako, da im iznenade njihovu četverogodišnju princezu...onako vesele i vrckave, dok je Bakica skakala uz svog Djedicu, slikali su ih i nakon dvije godine ubacili svoj detalj u njihovu najljepšu sliku s vjenčanja na (njihovom malom) Svijetu...