Moja zelena škrinjica

Hvala vam svima na posjeti i komentarima u kojima me tješite, ohrabrujete, veselite se sa mnom i potičete da živim sada - ne brojeći dane, makar, dragi moji, iskreno - brojim ih i veselim se svakom novom danu bez TOGA i proći će mnogi ... brojeći ih ili ne, dok ne nestane strah...
Za sada - dobro je, TOGA nema i kao puno puta prije osjećam veliko olakšanje i ne mogu si ne postaviti pitanje - zar ON ne vidi koliko nam je bolje bez TOGA i nadati se da ON vidi, primjećuje i da će se uspijeti maknuti od TOGA. I riječima i dijelima dajem mu do znanja koliko sam sretna i zadovoljna i svaki put kad osjetim strah da bi mogao posegnuti za TIM, položim mu ruke na lice i zamolim ga: "budi mi dobar"...
I jutros na odlasku - položila sam mu dlanove na lice i rekla "budi mi dobar", poljubila ga na odlasku i zagrlila...zatvarajući vrata, navrle su mi suze, toliko ga volim...i pomislila sam, zahvali...i rekla u sebi, hvala ti Bože...
Tako koračamo dan po dan, ja - ne znam kako se on osjeća, na njemu se ne vidi da pati ili da mu je teško, no, nadam se da će i njega ako počinje posustajati održati snaga Blagoslova na površini isto, kao što vjerujem da će i mene ukoliko se budem i dalje morala boriti s TIM...
Radovi u kući, napreduju...sporo, zima nam ne ide na ruku, ali napreduju. Sve je puno prašine, stvari su svugdje, samo ne na svom mjestu, ali ništa mi nije teško i veselim se svakoj fazi koja završi i koja započinje...jer je to put do našeg novog, lijepog doma...
Kaže ON meni jučer navečer: "prašina je i kuća nam je u komi...kak možeš biti tak mirna?! "...mislim, ali ne odgovaram na glas..."ma, ti znaš što mene može izbaciti iz takta...samo TO"...umjesto toga odgovaram mu: "nema ručka, bez zmazanog lonca!"...i nasmješim mu se...a on odgovori osmjehom u očima i toplinom i primiri se...
Eto, svi smo dobro, malo zmazano, jer, uz puno truda i muke, ipak je teško zaustaviti put prašini, pa četkamo jedni druge pred vratima, jer do izlaznih vrata prolazeći razne barikade, ne uspijemo uvijek osvojiti bingo...izlazak bez prašnog otiska, ali smo mirni...
Da, osim našeg čupavog zločestog najdražeg psa na svijetu...odlunjao zaljubljeni čupavac, vratio se pun krpelja i zaradio piroplazmozu, tako da sad uz sve liječimo i čupavca...hm, dobro mu došlo, sad spava u "apartmanu" ispod kamina...
I kao što jedna meni draga blogerica piše, emocionalni umor zahtjeva odmor, jer i velike tuge i velika veselja iscrpljuju i ja osjećam jednu vrstu umora, ali umjesto da odmaram spavajući, odmaram polako dišući ove dane punim plućima...