Moja zelena škrinjica

Nakon bitke...jutro poslije - svatko u svom kutu previja svoje rane...pregledava ruševine, vadi stvari koje nisu uništene...gleda oko sebe i vidi...pustoš.
Poslije zaglušujućih detonacija, vatre i dima...jauka i jecaja...mir, tišina i ...pustoš.
Samo obrisi nečega što je nekada bio prekrasan grad...njegov grad isto - razrušen. Tamo gdje je bio most - ničega nema, čak ni obrisa ograde ni stupova gdje je nekad bio.
Porušena drva, pogaženo cvijeće, ogoljena crna mjesta gdje je nekada rasla prekrasna zelena trava.
Suza više nema...osušile su se. Oči peku, natečene...
Gledam...znam, ovo će sve trebati počistiti, raskrčiti, pospremiti, nanovo izgraditi, posaditi cvijeće...travu...drveće, da drveću će trebati godine da naraste. Most - sagraditi ga na drugom ili istom mjestu...Tko ga je sagradio zadnji put? Ne sjećam se više...
Možda će baš za most nedostajati materijala. Možda će ga on pokušati sagraditi...
Možda bi ja ga trebala sagraditi? Možda baš njega prvog, pa za ostalo što ostane...Ne znam. Za sada ne znam...
Nemam snage...previše me bole moje rane, moram prvo ja ozdraviti, prestati krvariti...idem previti rane i spavati...