Moja zelena škrinjica

To jutro poslije probudila sam se prije njega...pomislila sam, moj Bože, pa zar ću se uz njega buditi svako jutro tako prazna do kraja života? Nema veze...bit će možda bolje...možda uspijemo...ma...idem vidjeti što smo dobili na svadbi. Počela sam šuškati sa papirima u kojima su bili umotani pokloni...probudio se i on. Sjećam se tog njegovog pogleda...isto praznina...
Počelo je moje produženo "ferje"...On je radio. Isprva bilo je zabavno. Do prije nekoliko mjeseci imala sam samo đeparac, sada imam svoj novac...do prije nekoliko mjeseci imala sam samo svoju sobu, sada imam stan na raspolaganju, koji treba urediti...Počela sam opremati stan, sjećam se - kupila sam crvene lonce, čaše sa crvenim srčekima, uživala u kupnjama u tadašnjoj "Nami"...pofarbala pluto u kuhinji, da...uživala sam i zabavljala se. Ali, bila sam sama...on je cijele dane radio. Tada bio je neki majstor koji je naslijedio obrt od oca...danas on je cijenjeni majstor koji radi puno bolje i više od nekad - svog oca.
Tada bila je to cijena uspona...danas pitanje bez odgovora - da li je cijena bila ipak previsoka?
Dani su prolazili, trbuščić postajao sve veći i veći...stvarala sam nova poznanstva, nova prijateljstva, upoznavala nove ulice, poštare, trgovine i postajala dobra "susjeda"...Veselila sam se bebici. Kupovala robicu, prala, slagala...
Telefonska linija često je bila zauzeta, jer je moja mama bila on-line i davala upute - za prvi kolač, za prvu juhu, za prvi čušpajz...
Nešto je bilo jestivo, nešto baš i ne...ponekad je naš pas imao "sretan dan", ponekad je završilo u odvodu...Ponekad bijele majce više nisu bile bijele, ali gurala sam s veseljem i voljom...Gurala sam sama.
Moje prijateljice i ja - viđale smo se, ali...tema za naše zajedničko druženje bilo je sve manje i manje...One su još uvijek "ganjale" dečke...a ja bila "domaćica"... One su veselo trčkarale okolo, a ja onako okrugla jedva obuvala čarape na noge...
Promatrala sam svoje tijelo. Moj Bože, da li ću ikada više obući moje omiljene traperice?...pomislila sam krajem tog ljeta...
Moje prvo djetešce najavilo se lažnom uzbunom jedne noći. Mala lukavica...htjela je vjerojatno vidjeti kako mama i tata reagiraju u kriznim situacijama...lažni trudovi dokazali su joj da je relacija od naše kuće do rodilišta premostiva u vrlo kratkom vremenu i tako ... uz policijsku "pratnju", pod rotirkama uletili smo pred rampu bolnice...hm, on je ostao objašnjavati policiji zašto je jurio kao sumanut i nije htio stati kad su ga zaustavljali, a ja na kolicima u rodilište...Drugi dan poslali su me doma...lažni trudovi rekoše...znate, nosite curicu, morate mirovati osmi mjesec morate iznijeti trudnoću, budite doma i mirujte...morate barem ući u deveti mjesec i onda će biti u redu ako rodite, sada još bi bilo prerano i opasno...pazite bebu i sebe.
Došla sam doma i do tada - nisam se bojala od tada da... postajalo mi je jasno koliku odgovornost nosim na svojim leđima, postajalo mi je jasno koliko volim to djetešce...
Spakirana torba bila je kraj kreveta, a moja mala princeza ipak pričekala da joj bude "vrijeme"...
Sljedeći put kad je "pokucala" bilo je za ozbiljno...relacija već poznata, ovaj put vožnja malo sporija.
U meni skoro nepodnošljivoj boli donijela sam ju na svijet dva sata nakon ulaska u bolnicu...žurilo joj se!
Sjećam se mog osjećaja tada - bila sam gladna i žedna i sretna kao nikada do tada! Ona - hm, nije baš bila slatka beba, ali bila je moja! Pomislila sam, a valjda bu se "poravnala", koža joj je bila tako nagužvana, a kosa?, pa kaj je to...neko paperje...tako sićušna, a moj trbuh bio tako velik!...ali...tako mi dobro miriši, taj moj curičak!
Sjećam se i dolaska doma iz rodilišta...
On nije bio sretan...nije bio sin. Baka presretna, djed - njegov tata pogledao ju je onako iz daljine i bio "sretan" što je
živo i zdravo...ali...nije bilo muško...
Moji roditelji došli, onako kako doliči, sa košarom poklona i sretni...dobili su živo i zdravo unuče...poljubili mene i nju i nakon nekog vremena otišli, kao i svi gosti...Da, oni su uvijek bili samo gosti, uz najavu, pristojne dolaske i odlaske...a ja sam ih tako trebala. Trebala sam mamu...više no ikada, ali bila i preponosna da ju molim išta...a ona - ne znam...sve u svemu - osim u ulozi pristojnog gosta i telefonskog suradnika - nije je bilo...
On je proslavio ipak burno sa svojim prijateljima...i ja burno...sa izdajalicom...Ja sam imala mlađu sestru, nešto stariju od moje kćeri, da...gledale su se sa "zanimanjem"...sada se pitam - kako li je to njoj bilo? Da li je bila ljubomorna, sretna, tužna...ne znam ili se ne sjećam...
On je imao je sestru mlađu - koja je živjela sa nama u kući - mog anđela tada koji je bio uz mene, ali isto mlado biće - tada - srednjoškolka...Moja kći, bila nam je i jednoj i drugoj kao živa "igračka"...pa zar je i čudo...do ne tako davno igrala sam se s "barbikama"...a ovo sada...pa nije puno drugačije...tješila sam se - mogu ja to .
Bilo je i suza i plača. I njezinog i mog...ali gurale smo, svaki dan smo nešto naučile jedna o drugoj, svaki dan bile smo sve bliže, svaki dan postojalo je jedno biće, koje sam jedva čekala ujutro da opet vidim i poljubim...Svaki dan uživala sam u novom osjetu - ljubavi majke prema svom djetetu.
Svaki dan bio je naš - ali i svaki taj dan nas dvije - bile smo same...
I prvo kupanje, obavile smo same, vještina mojih ruku i nogu i spoznaje gdje su moje granice - iznenadile su me...Prvo čišćenje njenog nosića, iznenadilo je nju...naime, mlada, premlada sama mama - ja - u pumpicu je nalila sljezov čaj i ulila joj u nosić...pa sam joj pročistila sve kanale, a ne samo nos...da pobrkala sam podatke - sljezov čaj, pumpica, nosić, kap, dvije...ali preživjela je...kao i to prvo kupanje...ma, hvat je bio savršen, ali dok sam joj gledala, da prostite u guzu, lice joj je bilo u pjeni, tako da je malo pljučkala balončeke, ali...preživjele smo...
Moj svijet dobio je centar - njen pupak i ja sam bila beskrajno sretna i beskrajno sama...
Nastavak slijedi...