Vlakovi...
Nekim čudom, uvijek živim u blizini željezničkih pruga ili barem pruga. Kao djevojčica živjela sam uz jedno okretište tramvaja, živo se sjećam zvuka - škripe kad su se stari zagrebački tramvaji "pripremali" za sljedeći krug...
Životni put, nosio me dalje, ovaj put uz vlakove i pruge...
I sada živim uz jednu prugu i dva opasna prijelaza...jedan označen, ali bez rampe, jedan označen i sa rampom, ali...uz oba povremeno stoje upaljene svijeće, a kada ih nema samo križevi i natpisi na njima svjedoče o teškim nesrećama koje su se tamo događale...
Vozni red vlakova se često poklapa s mojim, tako da čekam ispred spuštene brklje da vlak prođe...
Jučer tako čekam i gledam te tužne spomenike nesretnika čiji je život završio baš tu, par metara od mene...
To nije bio njihov izbor ili...? Recimo da to pripišemo sudbini ili ljudskom faktoru - pogrešci, ali definitivno nije njihov izbor... A što s onima koji su baš odlučili život okončati na takav način - baciti se pod vlak...Da li su hrabri ili su kukavice. Nikad se nisam u potpunosti mogla odlučiti i zauzeti konačni stav s tim u vezi. Sa samoubojstvima uopće.
Gledam tako vlak koji dolazi i juri... i prisjetim se odlomka knjige koju upravo čitam..vlak bio nov ili star, sa vagonima u kojima je teret ili ljudi...pun ili prazan juri po - tračnicama. Koje su savršeno postavljene na točnoj udaljenosti jedna od druge - cijelim putem te dvije tračnice u točnoj udaljenosti nose teret i odgovornost - kao i dvoje ljudi - kao i moj muž i ja i bezbroj drugih parova. Dobro je kad su udaljene taman toliko koliko treba biti, nije dobro kada se ili približe ili udalje previše.
Moj muž i ja trenutno smo tračnice koje su ili preblizu ili predaleko...još uvijek radi se o milimetarskim pomacima, tako da lokomotiva i vagoni još jure, oštre krivine i kočenja još savladavamo i sve funkcionira, ali bojim se da je pitanje trenutka ... i dogodit će se strašna nesreća.
Može li jedna tračnica napraviti nešto sama...koja tračnica prati onu drugu i pazi na razmak...I kao što je u realnom životu za taj posao odgovoran netko drugi, a ne sama tračnica...u životu, čini se, On postavlja tračnice...i tu čini se naša odgovornost prestaje ili...? Mogu li išta činiti osim truditi se biti dobra žena i majka i moliti se i nadati da je On postavio tračnice baš savršeno i sigurno za prijelaz cijelog puta.
Umorna i tužna dolazim doma. Doma cijela ekipa na broju...ali, svi uznemireni. Dogodila se krađa! Netko je pojeo cijelu čokoladu u frižideru je ostao samo prazan omot...tko? - Krivca nema...nitko nije pojeo čokoladu tj. točnije nitko nije priznao da je pojeo čokoladu. Na oko sitnica, moj muž u tome vidi katastrofu. Želi odnos povjerenja u kući, želi vjerovati onima sa kojima živi i da oni koji žive u domu imaju povjerenja u njega ?!?...ja ga pogledavam...i pomislim - da - a TO... TO i ti s tim u vezi nisi u kategoriji "povjerenje za sve" koju zastupaš...
Ne govorim ništa - on vodi glavnu riječ, ljuti se za nas oboje, vodi bitku sa klincima za nas oboje. Moju podršku ne treba, jer i oni znaju - kad ja šutim, mislim kao on.
Srećom imamo obaveze u centru grada, pa se moramo spremati i izaći.
Kad se vratimo, biti će bolje. Ispuhat će se, ja ću se primiriti, a i ostatak ekipe takođe...
No, postoje dani kada jednostavno - sve vodi prema samo jednom - raspadu sistema.
Ostavila sam napola pripremljenu večeru, sa uputama, završite ju sami, obukla kaput, čizme, uzela lajnu za psa, pozvala ga, no i on je odjurio u drugom smjeru...
U suzama krenula sam napraviti uobičajeni krug koji me umiri...cijelim putem plakala sam ljuta, razočarana i iskreno - svađala se s Njim... i zamolila ga da mi da - malo odmora, priznala da ne mogu više podnijeti niti jednu svađu, niti povišen ton, niti TO - neka mi da malo odmora, neka mi malo toga skine s leđa, jecala i preklinjala...
Srećom, nitko mi nije došao u susret niti me vidio...
Tako u suzama došla sam do pruge i zamislila se...ovo kako se ja osjećam, čini mi se neizdrživo, kako li je tek bilo onima u trenutku kada su odlučili nasilno prekinuti svoj život bacajući se pod vlak...da li bi i ja mogla doći do takve krize? Imam li hrabro srce ili sam kukavica - imam li hrabro srce ili sam kukavica, ako živim ili ako se bacim pod vlak...?
Prošla me neka jeza...iskreno moje šetnje i takva razmišljanja sve su češća...i kao što svako pitanje ima samo jedan odgovor...bojim se dana kada će moje pitanje dobiti odgovor...
Vratila sam se u kuću, svi su sjedili oko stola i večerali...da je netko drugi ušao u kuću, a ne ja, ne bi ni naslutiti mogao da se prije samo pola sata nešto događalo... Muž je zapitkivao uobičajena pitanja oko dnevnih planova i vikenda, ja odgovarala kao automat...klinci kao uhodana i dobro uvježbana ekipa svaki odradio svoju rutinu...
Jedva sam čekala da odem u krevet. San, samo da mi je zaspati, ne osjećati, ne misliti...
Neuobičajeno rano sam otišla spavati. Ali nema sna...samo nemiri...nemiri...
Spustila sam se dolje...muž je još bio budan, zapalila sam cigaretu...upitao me - što je?...ništa - odgovaram. Šutnja.
Pita me - jesi popušila - idemo spavati?
Idemo - odgovaram.
Gasim svjetlo, liježem na svoj kraj kreveta - okraćem mu leđa, on se primakne zagrli me - ja obamrlo ležim - ne govorim ni laku noć, niti ga ljubim kao obično - čak se ni ne ljutim, niti sam tužna, moglo bi se reći da sam "tupa"... On me grli s obje ruke, kao da osjeća moju hladnoću, pa me pokušava ugrijati da ne umrem od smrzavanja...ljubi me u kosu...osjećam suzu u kutu mog oka...ma...neka ju ... nosi! - ne treba mi ni ona večeras! Želim zaspati - ne osjećati, ne misliti.
Često sam se budila, jutros se osjećam slomljeno...ali novi je dan, sa istim voznim redom, pruga je još koliko toliko u redu, vlak juri i uspješno prevozi veliki teret...na bezbrojnom kilometru od nadam se njih bezbroj...i molim Njega da mi pomogne izbaciti TO iz vagona, jer neću moći još dugo...
|
. 
.
.