često sam razmišljao o ljudima koji učine taj korak.... i uvijek, baš uvijek uz sva razmišljanja dođem do konačnog zaključka - hrabrost u trenutku slabosti...no, to je samo kvalifikacija tog čina..., znam i sam sam bio na rubu..... slučajnost i neki drugi momenti povukli su me korak unazad...nekad sam im zahvalan, nekad ne želim rzmišljati...no...dogode se neke situacije kada ljudi dođu do te pruge...tada, to sam naučio....treba pričekati da vlak prođe...i, kad se rampa digne, ili vlak prođe..nastaviti dalje...... teško je, prepreke postoje.....ali, shvatio sam i da svojim postojanjem odrađujem nešto....što je negdje zapisano........ tvoji su zidovi, naravno, malo viši...tvrđi...no, draga, ipak, siguran sam da nisu nesavladivi.... i, prema svemu...ne, ne vidim da se ruše...mali potresi, ali konstrukcija je jaka.... jer, ipak , mislim.... da kada u smiraj dana osjetiš zagrljaj osobe koju voliš (a vočiš) tada ipak shvatiš da osjeća, osjeća težinu, nastoji biti uz tebe, dati ti snagu...no, možda je samo na kratko krenuo krivom prugom? budi tu negdje.... ali, nemoj niti sebe previše izlagati teretu... baš onako kako si rekla u prethodnom članku.......za ljubav i to treba probati topli ti pozdrav ostavljam;)
21.01.2009. (11:37)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
smotani: Hvala ti na toplim riječima i podršci...ma, nadam se kad malo proviri sunčeko i prestane biti ovako cmoljavo da ću i ja biti bolje, a ja moram obračunati prva s TIME - makar odrediti rok za "time-out" i ne baviti se TIME, neka TO čeka, a ne ja kao "sivonja"...ima i godina i sijedih na mojoj glavi, ali s nekim stvarima se baviš i opet i opet i opet...i uvijek ostaneš bar malo zelen, nikako da dozriješ :)) ... pozdrav ti od zelene!
zoccao: Hvala na posjeti i dobrodošao! Da, pisanje mi pomaže. Ideja o takvom "dnevniku" postoji već dugo, ali bilo me je nekako "sram - izložiti se"...do jednog dana. Potreba da zapišem svoje misli, osjećaje i događaje, kako bi ih jednog dana - kada ovo teško razdoblje prođe mogla ponovno dodirnuti - postala je jača od srama, bilo me je - na neki način - baš briga tko što misli, hoće li ili neće ovo itko ili nitko pročitati, ako hoće, što će komentirati i tako je nastala škrinjica. U kratko vrijeme počeli su mi se javljati blogeri sa komentarima podrške, neki su mi postali bliski kao da ih znam "već godinama" i tako...za sada - nije mi žao. Pozdrav i tebi od zelene...
21.01.2009. (13:39)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
zoki
Dobro došla natrag.I dalje sa svojom velikom boli i tugom koju djeliš sa nama.Ja neznam dali bih za samoubojice rekao dali su hrabri ili kukavice..neznam ,mislim da nije lako dignuti ruku na sebe,a isto tako treba živjeti i nositi se sa svime teškim jer samo jedan život imamo.Na kraju krajeva treba i promisliti koga ostavljamo ako se na taj čin odlučimo.No neka si ti tu sa nama..znam da ti nije lako.Iskreno ovaj zagrljaj ni sam neznam kako bih prokomentirao jer za mene taj čin na kraju dana u kojem je netko nanio puno boli ne znači baš puno..jer pažnja i ljubav se očituju kroz situacije u životu.kroz pogled koji ti govori da si voljena ,potrebna....to je moje mišljenje...drži se zelena:-))
21.01.2009. (15:07)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
vrlo si iskrena i hrabra, osjećam tvoj teret i blizak mi je. tvoj komentar koji nalazim na svom blogu puno mi znači, također i od svih ostalih. ovim pisanjem i slanjem svojih misli našli smo načina da smanjimo težinu koja nas pritišće, praćenjem drugih, čitanjem onog što pišu, isto tako - onih koji su otkrili nas, kao što smo mi otkrili njih. nađu se, nekako se nanjuše, oni koji su sličnog senzibiliteta, bez obzira na spol, spolno opredjeljenje, status i habitus. skriveni smo iza različitih naziva, slikica, citata. nalazimo i olakšanje, i utjehu, i nadahnjuće i provedemo lakše trenutke kad nam sporo i teško odmiču. vjerujem da si nakon ovog što si napisala, kao i čitanjem komentara na to osjetila olakšanje, da si uobličivši svoje osjećaje u riječi smanjila pritisak koji osjećaš i da te manje guši.
21.01.2009. (18:38)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Kod tebe uvijek teme za razmišljanje. Znaš, puno je više hrabrosti potrebno za život i suočavanje sa svime što nas snalazi, nego za jedan korak koji vodi u smrt i vječnu propast. Ljudi nisu ni svjesni da smrt nije kraj i da nemamo pravo sami sebi presuditi. Ne osuđujem one koji su učinili taj grozan korak, nekada nisu bili pri sebi, nekada nisu vidjeli drugi izlaz. Moja najbolja prijateljica se ubila. Vedra osoba za koju bih posljednju rekla da bi to mogla učiniti. Ali problem koji joj se činio nerješiv i očev pištolj u kući, koji je uvijek veliko zlo, učinili su svoje.
Teško je živjeti, ali i sama vidiš koliko se život mijenja iz trena u tren - u jednom veliki nemir, u drugom složna obitelj. Malo si umorna i južina je. Dodaj malo vitamina. Nađi si vremena pola sata - sat na dan za odmor. Znam da je teško, ali nakon toga možeš lakše i mirnije odraditi onu drugu smjenu doma. Znaju naša djeca svašta pomoći , samo ih mi trebamo bolje organizirati. San je prava blagodat za zdravlje. Bit će bolje, prijateljice, proći će i ovo. Malo pusti da netko drugi radi za tebe, a ti jednostavno pusti. Ne ide ništa preko noći, a mi smo malo nestrpljive. Moramo naučiti čekati i predati u ruke onome koji to može popraviti i promjeniti. Hvala ti na podršci. Vjerujem da će nam objema uskoro biti riješeni ovi problemi koji nas danas muče. Nisu oni najgori. Hvala Bogu da su naši živi i zdravi, a problema ćemo uvijek imati. Kada ih ne bude više, znaj da je kucnuo zadnji čas! Život je niz problema, ali mi imamo i blago koje mnogi nemaju i za kojim čeznu. Naporno je nekada imati brojnu ekipu doma, ali malo se opusti, sjedi i uživaj gledajući ih! Prebrzo odrastu, vjeruj. Koliko god sad čezneš za malo odmora bez njih, toliko će ti onda kada odu biti ubitačna samoća bez njih (pola moje ekipe već je otišlo na studij, a i ove dvije uza me su već velike i ne trebaju me puno). Drži se, prijateljice!
21.01.2009. (21:01)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
zoki: Hvala na dobrodošlici i hvala na tvojoj posjeti. Da - tako ponekad osjećam, zašto zagrljaj na kraju dana, a tijekom dana kada mi najviše treba - led, hladnoća, svađe ili šutnja. Držim se za sada i istina je, da me drže oni koji me okružuju, pogotovo ovo moje najmlađe, koje je u ovom trenutku centar naših "nevolja" ...i koliko got znam da je muž u pravu i da djecu treba odgajati, opet grubost bilo fizičku bilo psihičku teško podnosim. Ušli smo u neki krug ljutnje iz kojeg jednostavno ne znamo izaći...Valjda će proći. Teško je, ali izgurat ćemo, valjda. Hvala na podršci, topli pozdrav ti šalje zelena.
svismoisti: Draga, na žalost ili sreću, puno toga sam prošla u svom životu. Bila i na "ovoj" i na "onoj" strani. Napravila i onog čega se sramim i ono sa čim se ponosim. Osjetila sam sebe u tvojoj priči...no kraj moje priče nije bio sretan. Iako sam mislila da ću se vratiti i prestati glumiti osmjehe i zagrljaje - istina, osmjesi i zagrljaji nisu bili glumljeni, ali bili su prazni. Nakon odlaska - rastanka na obali nabujale rijeke i povratka "kući", nakon nekog vremena spakirala sam stvari, pinklec na rame i put pod noge. Pa kud me odnese...i sada - nije dobro, ali da moram birati - opet bi tako izabrala. Lekcija naučena. Zauzeti čovjek je zauzeti čovjek - a ja vrijedim da je moj čovjek - moj čovjek. Nabujala rijeka i utapanje u njoj - nije moj izbor, iako ni ovo lutanje po obali po ovoj hladnoći, uz zaglušujuću buku vode trenutno nije lijepo, imam vjeru da će se rijeka smiriti, a nas dvoje uskoro naići na uži dio obale ili napraviti neki mostić gdje ćemo se naći na sredini, prijeći zajedno za istu stranu obale i u sunčano jutro nastaviti dalje zajedno...pričajući jedno s drugim, kao nekad kad smo se upoznali - na obali jednog jezera...topli zagrljaj ti od zelene.
Julijana7: Draga moja virtualna prijateljice i toplino. Hvala ti na podršci. Ne tako davno i meni je jedan blizak član obitelji počinio samoubojstvo. Toliko sam još ljuta na njega i jednostavno ne mogu se pomiriti s tim i nevjerojatno mi je i strano pomisliti da ga nema...ali jednostavno - nema ga. Jedan dan došao je s posla, nakon dva mjeseca pošto ga je napustila supruga, meni isto tako bliska osoba, objesio se. Sve je pripremio...sve slike gdje su bili zajedno uništio je, izrezavši sebe iz njih, počistio kuću, pokosio dvorište, poplaćao račune, napisao joj pismo, zaustavio sat kad je izlazio iz kuće i objesio se u garaži. Nakon toga on je otišao u neku drugu dimenziju, ali nju definitivno na neko vrijeme poslao u "pakao"... Živjeli su u maloj sredini, nju još uvijek osuđuju, a ona je osuđena na vječni osjećaj krivnje, a pomilovanje si vjerojatno nikad neće dodijeliti. To je nešto što ja vjerojatno nikad neću moći prihvatiti da ostavljam iza sebe...tako da, postoje trenuci slabosti u meni, ali i svijest o "životu nakon života" za druge...za sada. No isto tako znam i vjerujem da vrijeme liječi sve rane i da sve i svi jednom dobiju oprost. Tako da procjena da li je jedna velika rana ili puno malih bitan faktor koji odlučuje u koraku prema smrti u trenutku onih koji su odlučili napustiti nas... Topli zagrljaj ti ostavlja zelena.
22.01.2009. (07:38)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
smotani
često sam razmišljao o ljudima koji učine taj korak.... i uvijek, baš uvijek uz sva razmišljanja dođem do konačnog zaključka - hrabrost u trenutku slabosti...no, to je samo kvalifikacija tog čina..., znam
i sam sam bio na rubu..... slučajnost i neki drugi momenti povukli su me korak unazad...nekad sam im zahvalan, nekad ne želim rzmišljati...no...dogode se neke situacije kada ljudi dođu do te pruge...tada, to sam naučio....treba pričekati da vlak prođe...i, kad se rampa digne, ili vlak prođe..nastaviti dalje......
teško je, prepreke postoje.....ali, shvatio sam i da svojim postojanjem odrađujem nešto....što je negdje zapisano........
tvoji su zidovi, naravno, malo viši...tvrđi...no, draga, ipak, siguran sam da nisu nesavladivi.... i, prema svemu...ne, ne vidim da se ruše...mali potresi, ali konstrukcija je jaka.... jer, ipak , mislim.... da kada u smiraj dana osjetiš zagrljaj osobe koju voliš (a vočiš) tada ipak shvatiš da osjeća, osjeća težinu, nastoji biti uz tebe, dati ti snagu...no, možda je samo na kratko krenuo krivom prugom? budi tu negdje.... ali, nemoj niti sebe previše izlagati teretu... baš onako kako si rekla u prethodnom članku.......za ljubav i to treba probati
topli ti pozdrav ostavljam;)
21.01.2009. (11:37) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
zoccao
Teška priča i nije ti lako. Vidi se da patiš i to si ispričala bolno i na krasan način. Nadam se da ti je ovo pisanje barem malo pomoglo.
Čitat ću te i dalje.
21.01.2009. (12:26) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ze_le_na
smotani:
Hvala ti na toplim riječima i podršci...ma, nadam se kad malo proviri sunčeko i prestane biti ovako cmoljavo da ću i ja biti bolje, a ja moram obračunati prva s TIME - makar odrediti rok za "time-out" i ne baviti se TIME, neka TO čeka, a ne ja kao "sivonja"...ima i godina i sijedih na mojoj glavi, ali s nekim stvarima se baviš i opet i opet i opet...i uvijek ostaneš bar malo zelen, nikako da dozriješ :)) ... pozdrav ti od zelene!
zoccao:
Hvala na posjeti i dobrodošao!
Da, pisanje mi pomaže. Ideja o takvom "dnevniku" postoji već dugo, ali bilo me je nekako "sram - izložiti se"...do jednog dana. Potreba da zapišem svoje misli, osjećaje i događaje, kako bi ih jednog dana - kada ovo teško razdoblje prođe mogla ponovno dodirnuti - postala je jača od srama, bilo me je - na neki način - baš briga tko što misli, hoće li ili neće ovo itko ili nitko pročitati, ako hoće, što će komentirati i tako je nastala škrinjica. U kratko vrijeme počeli su mi se javljati blogeri sa komentarima podrške, neki su mi postali bliski kao da ih znam "već godinama" i tako...za sada - nije mi žao. Pozdrav i tebi od zelene...
21.01.2009. (13:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
zoki
Dobro došla natrag.I dalje sa svojom velikom boli i tugom koju djeliš sa nama.Ja neznam dali bih za samoubojice rekao dali su hrabri ili kukavice..neznam ,mislim da nije lako dignuti ruku na sebe,a isto tako treba živjeti i nositi se sa svime teškim jer samo jedan život imamo.Na kraju krajeva treba i promisliti koga ostavljamo ako se na taj čin odlučimo.No neka si ti tu sa nama..znam da ti nije lako.Iskreno ovaj zagrljaj ni sam neznam kako bih prokomentirao jer za mene taj čin na kraju dana u kojem je netko nanio puno boli ne znači baš puno..jer pažnja i ljubav se očituju kroz situacije u životu.kroz pogled koji ti govori da si voljena ,potrebna....to je moje mišljenje...drži se zelena:-))
21.01.2009. (15:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
svismoisti
vrlo si iskrena i hrabra, osjećam tvoj teret i blizak mi je.
tvoj komentar koji nalazim na svom blogu puno mi znači, također i od svih ostalih.
ovim pisanjem i slanjem svojih misli našli smo načina da smanjimo težinu koja nas pritišće,
praćenjem drugih, čitanjem onog što pišu, isto tako - onih koji su otkrili nas, kao što smo mi otkrili njih.
nađu se, nekako se nanjuše, oni koji su sličnog senzibiliteta, bez obzira na spol, spolno opredjeljenje, status i habitus. skriveni smo iza različitih naziva, slikica, citata.
nalazimo i olakšanje, i utjehu, i nadahnjuće i provedemo lakše trenutke kad nam sporo i teško odmiču.
vjerujem da si nakon ovog što si napisala, kao i čitanjem komentara na to osjetila olakšanje,
da si uobličivši svoje osjećaje u riječi smanjila pritisak koji osjećaš i da te manje guši.
21.01.2009. (18:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Julijana
Kod tebe uvijek teme za razmišljanje. Znaš, puno je više hrabrosti potrebno za život i suočavanje sa svime što nas snalazi, nego za jedan korak koji vodi u smrt i vječnu propast. Ljudi nisu ni svjesni da smrt nije kraj i da nemamo pravo sami sebi presuditi. Ne osuđujem one koji su učinili taj grozan korak, nekada nisu bili pri sebi, nekada nisu vidjeli drugi izlaz. Moja najbolja prijateljica se ubila. Vedra osoba za koju bih posljednju rekla da bi to mogla učiniti. Ali problem koji joj se činio nerješiv i očev pištolj u kući, koji je uvijek veliko zlo, učinili su svoje.
Teško je živjeti, ali i sama vidiš koliko se život mijenja iz trena u tren - u jednom veliki nemir, u drugom složna obitelj. Malo si umorna i južina je. Dodaj malo vitamina. Nađi si vremena pola sata - sat na dan za odmor. Znam da je teško, ali nakon toga možeš lakše i mirnije odraditi onu drugu smjenu doma. Znaju naša djeca svašta pomoći , samo ih mi trebamo bolje organizirati. San je prava blagodat za zdravlje. Bit će bolje, prijateljice, proći će i ovo. Malo pusti da netko drugi radi za tebe, a ti jednostavno pusti. Ne ide ništa preko noći, a mi smo malo nestrpljive. Moramo naučiti čekati i predati u ruke onome koji to može popraviti i promjeniti. Hvala ti na podršci. Vjerujem da će nam objema uskoro biti riješeni ovi problemi koji nas danas muče. Nisu oni najgori. Hvala Bogu da su naši živi i zdravi, a problema ćemo uvijek imati. Kada ih ne bude više, znaj da je kucnuo zadnji čas! Život je niz problema, ali mi imamo i blago koje mnogi nemaju i za kojim čeznu. Naporno je nekada imati brojnu ekipu doma, ali malo se opusti, sjedi i uživaj gledajući ih! Prebrzo odrastu, vjeruj. Koliko god sad čezneš za malo odmora bez njih, toliko će ti onda kada odu biti ubitačna samoća bez njih (pola moje ekipe već je otišlo na studij, a i ove dvije uza me su već velike i ne trebaju me puno). Drži se, prijateljice!
21.01.2009. (21:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ze_le_na
zoki:
Hvala na dobrodošlici i hvala na tvojoj posjeti. Da - tako ponekad osjećam, zašto zagrljaj na kraju dana, a tijekom dana kada mi najviše treba - led, hladnoća, svađe ili šutnja. Držim se za sada i istina je, da me drže oni koji me okružuju, pogotovo ovo moje najmlađe, koje je u ovom trenutku centar naših "nevolja" ...i koliko got znam da je muž u pravu i da djecu treba odgajati, opet grubost bilo fizičku bilo psihičku teško podnosim. Ušli smo u neki krug ljutnje iz kojeg jednostavno ne znamo izaći...Valjda će proći. Teško je, ali izgurat ćemo, valjda. Hvala na podršci, topli pozdrav ti šalje zelena.
svismoisti:
Draga, na žalost ili sreću, puno toga sam prošla u svom životu. Bila i na "ovoj" i na "onoj" strani. Napravila i onog čega se sramim i ono sa čim se ponosim. Osjetila sam sebe u tvojoj priči...no kraj moje priče nije bio sretan. Iako sam mislila da ću se vratiti i prestati glumiti osmjehe i zagrljaje - istina, osmjesi i zagrljaji nisu bili glumljeni, ali bili su prazni. Nakon odlaska - rastanka na obali nabujale rijeke i povratka "kući", nakon nekog vremena spakirala sam stvari, pinklec na rame i put pod noge. Pa kud me odnese...i sada - nije dobro, ali da moram birati - opet bi tako izabrala. Lekcija naučena. Zauzeti čovjek je zauzeti čovjek - a ja vrijedim da je moj čovjek - moj čovjek. Nabujala rijeka i utapanje u njoj - nije moj izbor, iako ni ovo lutanje po obali po ovoj hladnoći, uz zaglušujuću buku vode trenutno nije lijepo, imam vjeru da će se rijeka smiriti, a nas dvoje uskoro naići na uži dio obale ili napraviti neki mostić gdje ćemo se naći na sredini, prijeći zajedno za istu stranu obale i u sunčano jutro nastaviti dalje zajedno...pričajući jedno s drugim, kao nekad kad smo se upoznali - na obali jednog jezera...topli zagrljaj ti od zelene.
Julijana7:
Draga moja virtualna prijateljice i toplino. Hvala ti na podršci. Ne tako davno i meni je jedan blizak član obitelji počinio samoubojstvo. Toliko sam još ljuta na njega i jednostavno ne mogu se pomiriti s tim i nevjerojatno mi je i strano pomisliti da ga nema...ali jednostavno - nema ga. Jedan dan došao je s posla, nakon dva mjeseca pošto ga je napustila supruga, meni isto tako bliska osoba, objesio se. Sve je pripremio...sve slike gdje su bili zajedno uništio je, izrezavši sebe iz njih, počistio kuću, pokosio dvorište, poplaćao račune, napisao joj pismo, zaustavio sat kad je izlazio iz kuće i objesio se u garaži. Nakon toga on je otišao u neku drugu dimenziju, ali nju definitivno na neko vrijeme poslao u "pakao"... Živjeli su u maloj sredini, nju još uvijek osuđuju, a ona je osuđena na vječni osjećaj krivnje, a pomilovanje si vjerojatno nikad neće dodijeliti. To je nešto što ja vjerojatno nikad neću moći prihvatiti da ostavljam iza sebe...tako da, postoje trenuci slabosti u meni, ali i svijest o "životu nakon života" za druge...za sada. No isto tako znam i vjerujem da vrijeme liječi sve rane i da sve i svi jednom dobiju oprost. Tako da procjena da li je jedna velika rana ili puno malih bitan faktor koji odlučuje u koraku prema smrti u trenutku onih koji su odlučili napustiti nas...
Topli zagrljaj ti ostavlja zelena.
22.01.2009. (07:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...