Antologije jedne Zečice

--> Sijeda Lady je rodila i osamnaesto dijete u noći s ponedjeljka na utorak. Njen muž je bio sretan i zadovoljan sa potomcima koje mu je pružila. Lady je bila sretna i zadovoljna jer je usrećila muža i dobila djecu koju je tako dugo i silno htjela.

--> Plava kovrčava djeva je trčala ulicama sivog i jednoličnog megalomanskog grada vičući svima znakove upozorenja. ''Gledajte u nebo! Gledajte u nebo!'' Trudila se pokazati ljudima koji mare samo za sebe i svoje živote da gledaju oko sebe, da pogledaju stvari koje imaju, a uništavaju. Da pogledaju plavo nebo i jedini oblak na njemu, koji je tračak nade za bolesnike koji šetaju jednolično i rutinski žive.

--> Crna Dama je sjela u lađu svog princa i robovi su pokrenuli vesla. Veliki i mišićavi, znojni robovi. Dama je gledala princa pogledom nevinog djeteta koje će ga proždrijeti čim se zavuku pod pokrivače. Šutjeli su, gledajući se gladno, i Dama je raspustila crnu kosu da padne joj niz leđa.





---> Sijeda Lady je rodila i osamnaesto dijete u noći s subote na nedjelju. Njen muž je bio sretan i zadovoljan sa potomcima koje mu je pružila. Lady je bila sretna i zadovoljna jer je usrećila muža i dobila djecu koju je tako dugo i silno htjela.

---> Plava kovrčava djeva je sjedila na rubu kolnika gledajući u nebo koje se jedva vidjelo od dvjestokatnih nebodera i štita smoga oko njih. Sjedila je i plakala iz svojih plavih očiju, koje su bile oličenje svega što bi svijet trebao biti. I što je bio. Zatim je gledala oko sebe. Svi su koračali jednako, nitko nije čuo rakete upozorenja koje je ispalila iz svog grla. Rastužila se što nema nikog da gleda sa njom savršenstvo koje se kovitlalo po plavom krovu iznad njihovih glava. A onda su joj ususret došle dvije spodobe u bijelom.

---> Princ je zaspao držeći pod lijevom rukom Damu, a s desne strane mu bijaše bodež s drškom u obliku škorpiona. Dama se promeškoljila i probudila, i, prebacivši nogu preko princa, gledala kroz prozorčić kroz kojeg su se vidjele plave planine koje joj je princ obećao, plavo more koje joj je princ obećao, plavo nebo koje joj je princ obećao, bijelo zlato i srebro, bisere i safire, zlatne novčiće, žezla i krune te na kraju i titulu koju je držala trenutačno jedna druga dama. Njegova službena dama. Bijes se uskovitlao u Dami -






----> Sijeda Lady nije rodila nikad u životu. Sjedivši u krevetu u svojoj srebrno bijeloj pidžami, gledala je snuždenog muža kraj nje. Evo gdje su sad kad je kraj. U dvorcu na otoku usred Ničega, odbijaju se gledati, sa svakom zadržanom suzom u oku javi se bora, sa svakim zadržanim deranjem javi se friž na srcu, sa svakim trudom da se prikaže slika savršenog para, javi se mrlja na imenu njihovom, jer nemaju djece. Sijeda Lady sjedi. U želucu se javlja neka vatra, vatra koja ruši barikade na putu do glasnica, vatra se širi i Lady se crveni, odjednom - Lady vrišti svom svojom snagom, pucaju stakla, pucaju vaze, pucaju ogledala, puca film njenom mužu, i evo dižu se na noge, viču, ruše stvari, tuku se, mrze se, mrze svoje živote i sami sebe jer su postali ono što nisu htjeli, jurcaju po dvorcu jedno za drugim i bacaju sve što im naiđe na put, i oboje su puni rana od stakla što je palo po njima,
i napokon Lady uzima sablju i s leđa je, kao prava kukavica, zabode svom mužu kroz srce.

----> Plava kovrčava djeva se ponadala da vidi anđele. Dvije spodobe u bijelom... vidi anđele! Anđeli je uhvate za ruku i šetaju se kroz grad. Svo troje gledaju u nebo i anđeli potvrđuju svaku riječ koju ona kaže. Vjeruje da će je sad odvesti na neko ljepše mjesto. Negdje gdje se barem par sati dnevno gleda u nebo, a zatim se igra Twister i pjevaju karaoke, negdje gdje se svatko originalan na svoj način i svatko ima svoje Ja. I eto dolaze do neke kuće, bijele kuće sa visokom ogradom; ''A ova ograda služi da nam ne bi upali jednolični ljudi, jel da?'', upita anđele i oni odgovore potvrdno. U dvorištu i po kući trčkaraju ljudi i igraju se, pjevaju, vrište, valjda od sreće, i sretni su, sretni kao što je i ona sretna, sretni bez razloga, sretni tek tako što su se opet digli i dišu i opet mogu gledati plavo nebo i ne tražiti ništa od onog tipa što živi gore, nego samo rade limunade od limuna koje im je dao, i žive onako kako dolazi dan po dan.


----> Damu su našli kako jede princa. Već je bila večer i par je propustio ručak, pa su se prinčeve sluge zabrinule te se spustile u odaje. Gola Dama je sjedila pokrivena sa kosom, podvijenih nogu ispod sebe, i hranila se princom, ili barem onime što je ostalo od njega. Rasporila je princa njegovim bodežom kojeg je držao kraj sebe za slučaj da ih netko napadne. Die by the sword. Sluge su rumbale vrata nakon što nitko nije otvarao dok su kucali, Dama im je uputila pogled djeteta kojeg su uhvatili dok jede slatkiše, musava usta je napućila i stisla u dlanovima organ kojeg je jela. Sluge su stajale nepomično i šokirano, skamenjeni nad svim.

----->>> I stave je u bijeli dvorac da rađa svaku večer po osamnaest djece i živi sretno, u zabludi...
----->>> I stave je u sobicu, bijelu puflastu sobicu, sa prozorčićem kroz kojeg se vidi nebo, plavo nebo koje gleda i sretna je... Sretna je jer je sa ljudima koji su sretni i rade što žele... Sretna je jer gleda to lijepo plavo nebo i onaj oblak savršenstva koji je isto voli!
----->>> I stave je u bijelu palaču po kojoj se šepurila, i u svom svijetu je bila princeza mora, neba i planina, ukrašena sa bijelim zlatom i srebrom i biserima i safirima, sa žezlom u desnici i krunom na glavi, sa titulom princeze.




I SAD IH UČINIMO ZDRAVIMA. DA, MOŽDA ĆE BITI PRIHVATILJIVI PO STANDARDIMA PSIHIJATRA KOJI ĆEŠ IH IZLIJEČITI, BIT ĆE PRIHVATLJIVE DA ŠETAJU PO ULICAMA GRADOVA SLOBODNO, A NE U BIJELIM SOBAMA, ALI ZATO NEĆE NIKAD VIŠE BITI SRETNI. NAJSRETNIJI LJUDI NA SVIJETU SU LUĐACI, JER MAŠTA IM JE NEPREGLEDNA - NEDOPUŠTENA, ALI NEPREGLEDNA. ŽIVE U BIJELIM SOBAMA UNUTAR VLASTITIH UMOVA.

NASUKALE SU SE NA OBALAMA VLASTITIH NADA, SAD IH PUSTIMO DA ŽIVE NA TOM PUSTOM OTOKU JER SU TAKO SRETNE.

Imam teoriju u koju čvrsto virujem, a to je da ''Volim te'' se nikad ne može reći previše puta. Odgojena sam u takvoj familiji, i eto, stalno ljudima do kojih mi je stalo govorim ''Volim te''. Ka šta je nekima ''Jebote'' = ''Dobro jutro''. ;-) Okay, ovo zadnje je malo preslatkasto.

Uglavnom.

Pomislite na osobu do koje vam je najviše stalo. Mama? Tata? Momak/cura? Netko od prijatelja?
---

Sad se pitajte koliko puta ste mu/joj rekli da ga/je volite. Mislite da se to podrazumijeva? A onda promislite kakva djela činite da bi ste im to dokazali?

Obično biva da su naši najbliži oni na kojima se redovito švogajemo, tj. istresemo sve svoje dnevne/tjedne/mjesečne/pms-ovske frustracije. Izdereš se na onog kojeg najviše voliš - jer upravo ta osoba će ti najbrže oprostiti jer te toliko kuži u dušu da će shvatiti o čemu je riječ.

Obično biva, u današnjem svijetu, da izrazi pažnje variraju od čovjeka do čovjeka, te da je poziv na kavu nekome znak pažnje, a drugome bedž ili prišivak znak pažnje. Ako znate osobu koju volite, onda znate i što voli da mu se poklanja? A ako znate što voli da mu se poklanja, zašto onda plaćate kave, a ne bedževe? ///Pritom, naravski, ne mislim na bisere, mlažnjake, motore i vile, nego na onu siću za kojom mi siromasi žudimo///


Vi mislite da se podrazumijeva ono ''Volim te''?
Podrazumijeva se tek kad to kažeš bar jednom dnevno.
Bar ja tako mislim.

--------------------------------------------------------

A da li nas smrt zbližava? Jel postoji način da smrt pomiri neke dvije osobe ili da netko oprosti nešto zločesto onome koji umire?

Kako to kaže Edward Norton Jr. u Klubu Boraca: ''Kad ljudi misle da umireš, onda te slušaju, i ne čekaju svoj red da govore.''

Kad umireš, ljudi ti sve oproste, jer imaš još par mjeseci, godina života...
A šta ti oproste? Oproste ti za glupost. Kao kad se dva prijatelja posvađaju jer je jedan udario mačku koju je ovaj mazio. (<)

A ako ne opraštaju za glupost, nego za veliku stvar, zar se to nije moglo dogoditi ranije?

---
I da li ste pomislili, kad vam je netko umro, da li ste pomislili: Jesam li mu dovoljno puta rekla da ga volim? Je li on znao koliko mi je znalo biti zabavno sa njim? Jesam li bila dovoljno ljubazna? Jesam li se ispričala kad bih se derala bez razloga? Jesu li ostale koje nerazriješene razmirice? Je li znao da su mi njegovi savjeti pomogli podosta u teškim trenutcima života? Jesam li mu dovoljno puta rekla sve to? Jesam li mu IKAD rekla sve to?


Mislin da je glupost svađati se oko nebitnih stvari, a ako su bitne - razgovor je najbolja solucija. Naravno da nije sve idealno, ali ipak, razgovorom se rješavaju i svjetski ratovi, kamoli svađe između dvaju ljudi.

Đizs, počinjem zvučat kao svećenik koji promovira love and peace.
A jebež ga, nisan svećenik, ali ipak promoviram love and peace.

~

Evo fix ideje. Država nam plaća da idemo u školu. Za naš naporan rad koji ulažemo u školu kao državnu instituciju, država nam plaća 2000 kn mjesečno da dolazimo u školu.

Jer sad gledam...
Sutra imam ovakav raspored:

-fizika
-zemljopis
-matematika
-hrvatski
-blok likovne umjetnosti

Evo da sad ne bih gadila profesore pa da mi zaprijete ukorom pred isključenje, kao što su učinili malom Peri iz Rijeke, a pošto je naša škola ionako skandalozna, ne bi me čudilo... Uglavnom,
sutra svi odgovaramo fiziku od početka godine,
zemljopis svi odgovaramo,
matematiku imamo ispit,
hrvatski većina odgovara, ako profa bude imala milosti da nas ispituje skupno hrvatske petrarkiste,
i šlag na kraju - blok sat likovne umjetnosti.

I sad, zamislite ovo sve pri početku škole, tamo treći-četvrti tjedan.
Sjedimo mi, ajme sutra utorak, tj. četvrtak, i amo mi picat, ma zašto ne?
A da nam plaćaju 25 kn po školskom satu šta prosjedimo u školi, 6 x 25 = 150 kuna dnevno da slušamo (većinski) nadrkane profesore kako bleje i...

ETO VAM PROKLETA MOTIVACIJA! CARE, SAMO PARE!!!



Svi se pitaju kako nas motivirati, pa eto motivacije!
PLATITE nam da idemo u školu, i evo nas. Nema picavanja, nema aseva, nema opomena niti ukora pred isključenje zbog neopravdanih sati jer kasnimo na predsate ili prve sate - a zašto? Zato šta nam dajete pare, eto zašto!!!

E sad dolazi pitanje - zašto plaćati nekom ribaru u pomorskoj školi koji jedva prolazi sa dva?
E, pa nisu svačiji kapaciteti jednaki niti se može jamčiti državi da ćemo svi mi moć upast na faks poslije, niti ima toliko mista na faksu da svi upadnemo. I šta sad? Propada ideja o plaćanju učenika da dolaze u školu.

Hmm...

Onda se obrtnicima osiguraju radna mjesta u različitim poduzećima, a gimnazijalcima se osigura mjesto na faksu.
Kriva ideja bi bila sad natjerati obrtnike da vraćaju dug iz srednjih škola, jer ako znamo da ćemo kasnije otplaćivati natrag te pare koja je poanta zarađivati ih?

Država bi trebala shvatiti to kao ulaganje u naše mlade, sposobne mozgove da se ne bi dogodio sve češći izljev mozgova.

Naravno da će postojati lijeni učenici koji će spavati na satu i lako zaraditi novac. Ali onda se uvede pravilo, ako ne pratiš na satu, ne dobijaš novce.
Stvarno jednostavno.
Kako kaže ona američka, naravno, čija bi druga bila čim je vezana uz pare:
Money makes the world go 'round.


Pozdrav od Zečice

Psiha čovjeka je kompleksna. Svi mi naravski, imamo svojih problema, bilo da su ozbiljni, bilo da nas muče gluposti, naši problemi nam se čine najveći na svitu u tom trenutku. Obično čovjek, koji je društveno biće, ima prijatelja ili brata ili nekog vrlo bliskog kojem može reći sve svoje probleme. U suštini, čovjek može sam riješiti svoj problem, ne mora nikome govoriti o čemu se radi, ali ipak je nekako lakše podijeliti teret na pola sa nekim... No, pravi prijatelji se steču rijetko, oni pravi prijatelji kojima možeš reći nešto što ostane između vas dvoje. Veza koja je puna međusobnih tajni koje se dodavaju kao ping-pong loptica i ostaju u umu onog drugog, i čovjek može imati jednu, eventualno dvije takve osobe.
Onda postoje neki ljudi koji nemaju prijatelja. Znam jednog takvog tipa; druži se sa ovim i onim, općeprihvaćen je u društvu, zgodan i zabavan, ali ne znaš ništa o njemu. Pitah ga jednom tko mu je najbolji prijatelj. Pita je onda on mene što će mu prijatelji; zašto bi dijelio svoje probleme sa nekim? Sad se može ulaziti u filozofske rasprave zašto dijeliti probleme sa nekim... pa bih skrenula sa teme... Htjedoh reći da postoje ljudi koji nemaju prijatelja, i nemaju se kome obratiti za rješenje, vidjeti drugo stajalište, tuđe mišljenje, i što onda rade?
Ili zaseru cilu stvar, ili odu u psihologa.