Imam teoriju u koju čvrsto virujem, a to je da ''Volim te'' se nikad ne može reći previše puta. Odgojena sam u takvoj familiji, i eto, stalno ljudima do kojih mi je stalo govorim ''Volim te''. Ka šta je nekima ''Jebote'' = ''Dobro jutro''. ;-) Okay, ovo zadnje je malo preslatkasto.
Uglavnom.
Pomislite na osobu do koje vam je najviše stalo. Mama? Tata? Momak/cura? Netko od prijatelja?
---
Sad se pitajte koliko puta ste mu/joj rekli da ga/je volite. Mislite da se to podrazumijeva? A onda promislite kakva djela činite da bi ste im to dokazali?
Obično biva da su naši najbliži oni na kojima se redovito švogajemo, tj. istresemo sve svoje dnevne/tjedne/mjesečne/pms-ovske frustracije. Izdereš se na onog kojeg najviše voliš - jer upravo ta osoba će ti najbrže oprostiti jer te toliko kuži u dušu da će shvatiti o čemu je riječ.
Obično biva, u današnjem svijetu, da izrazi pažnje variraju od čovjeka do čovjeka, te da je poziv na kavu nekome znak pažnje, a drugome bedž ili prišivak znak pažnje. Ako znate osobu koju volite, onda znate i što voli da mu se poklanja? A ako znate što voli da mu se poklanja, zašto onda plaćate kave, a ne bedževe? ///Pritom, naravski, ne mislim na bisere, mlažnjake, motore i vile, nego na onu siću za kojom mi siromasi žudimo///
Vi mislite da se podrazumijeva ono ''Volim te''?
Podrazumijeva se tek kad to kažeš bar jednom dnevno.
Bar ja tako mislim.
--------------------------------------------------------
A da li nas smrt zbližava? Jel postoji način da smrt pomiri neke dvije osobe ili da netko oprosti nešto zločesto onome koji umire?
Kako to kaže Edward Norton Jr. u Klubu Boraca: ''Kad ljudi misle da umireš, onda te slušaju, i ne čekaju svoj red da govore.''
Kad umireš, ljudi ti sve oproste, jer imaš još par mjeseci, godina života...
A šta ti oproste? Oproste ti za glupost. Kao kad se dva prijatelja posvađaju jer je jedan udario mačku koju je ovaj mazio. (<)
A ako ne opraštaju za glupost, nego za veliku stvar, zar se to nije moglo dogoditi ranije?
---
I da li ste pomislili, kad vam je netko umro, da li ste pomislili: Jesam li mu dovoljno puta rekla da ga volim? Je li on znao koliko mi je znalo biti zabavno sa njim? Jesam li bila dovoljno ljubazna? Jesam li se ispričala kad bih se derala bez razloga? Jesu li ostale koje nerazriješene razmirice? Je li znao da su mi njegovi savjeti pomogli podosta u teškim trenutcima života? Jesam li mu dovoljno puta rekla sve to? Jesam li mu IKAD rekla sve to?
Mislin da je glupost svađati se oko nebitnih stvari, a ako su bitne - razgovor je najbolja solucija. Naravno da nije sve idealno, ali ipak, razgovorom se rješavaju i svjetski ratovi, kamoli svađe između dvaju ljudi.
Đizs, počinjem zvučat kao svećenik koji promovira love and peace.
A jebež ga, nisan svećenik, ali ipak promoviram love and peace.
~
Post je objavljen 19.12.2005. u 19:00 sati.