srijeda, 07.12.2005.

Sandučić povjerenja

Psiha čovjeka je kompleksna. Svi mi naravski, imamo svojih problema, bilo da su ozbiljni, bilo da nas muče gluposti, naši problemi nam se čine najveći na svitu u tom trenutku. Obično čovjek, koji je društveno biće, ima prijatelja ili brata ili nekog vrlo bliskog kojem može reći sve svoje probleme. U suštini, čovjek može sam riješiti svoj problem, ne mora nikome govoriti o čemu se radi, ali ipak je nekako lakše podijeliti teret na pola sa nekim... No, pravi prijatelji se steču rijetko, oni pravi prijatelji kojima možeš reći nešto što ostane između vas dvoje. Veza koja je puna međusobnih tajni koje se dodavaju kao ping-pong loptica i ostaju u umu onog drugog, i čovjek može imati jednu, eventualno dvije takve osobe.
Onda postoje neki ljudi koji nemaju prijatelja. Znam jednog takvog tipa; druži se sa ovim i onim, općeprihvaćen je u društvu, zgodan i zabavan, ali ne znaš ništa o njemu. Pitah ga jednom tko mu je najbolji prijatelj. Pita je onda on mene što će mu prijatelji; zašto bi dijelio svoje probleme sa nekim? Sad se može ulaziti u filozofske rasprave zašto dijeliti probleme sa nekim... pa bih skrenula sa teme... Htjedoh reći da postoje ljudi koji nemaju prijatelja, i nemaju se kome obratiti za rješenje, vidjeti drugo stajalište, tuđe mišljenje, i što onda rade?
Ili zaseru cilu stvar, ili odu u psihologa.

Psiholog je specijalizirana osoba koja priča sa pacijetnom o njegovim emocionalnim problemima, i pomaže im donijeti određene odluke. Specijaliziran za strukturu i funkciju mozga u psihološkom smislu, i svim povezanim mentalnim procesima. Donosi procjene o mentalnom stanju kroz razgovor i/ili testove, ali ne može pripisati lijekove.


Dakle, kod psihologa idu oni koji nemaju prijatelja?


===<
I sad, novitet: SANDUČIĆ POVJERENJA!


Upišeš svoj problem, staviš ga u sandučić i školska psihologica ga pročita i pomogne ti. Ma daj. Koga vi zavaravate sa tim? Mislite da bi neki narko doša i reka: ''Iman problem sa drogom, možete li pomoći?'' i potpisati se laganini sa imenom? Ne!? Ili ''Trudna sam, a ne znam kako reći dečku.'' Hello!?

Ljudi se povjeravaju samo bliskim osobama.
Samo kažem... rijetko osoba naših godina dođe psihologu i kaže svoje probleme... Sićan se, u osnovnoj su obično SLALI u psihologa jer si razbio prozor, pica tri tjedna, potuka se i slično. Jer kao, nisi odgojen, očito te tvoji ne mogu spriječiti. Pa ajde ti teti psihologici reci sve svoje probleme, pa će ona to prenit razrednici i onda ona roditeljima.
A mi sa 16, Bože sačuvaj da bi išli dobrovoljno u psihologa. Pa bogati, većina sakriva da puši i pije od svojih staraca, kamoli će još usto dodavati neka druga sranja. Problem se riješi sam od sebe, ili ga ti sam riješiš, ili ga riješiš skupa sa prijateljem.
Jer ne govoriš bilokome svoje probleme, nego samo onima u koje imaš povjerenja, jer uvijek se to može iskoristiti protiv tebe i možeš najebat zbog toga šta dijeliš svoja srana sa svima živima.

Stvar je toga šta mi djeca sa kolodvora Zoo ne govorimo roditeljima naše probleme. Jerbo kao, obično naletiš na ovakav odgovor: ''Ah, ti ne znaš šta je čru love, ti ne znaš kako je to bit siromašan, ti ne znaš kako je radit za svoju hranu'' Asti masti kolomasti, dođeš da ti pomogne a on te izgadi da nemaš pojma. A roditelj ti je ka sa 16 već zarađiva za svoju hranu, i bia čru zaljubljen.
A onda, moš doć i reć: ''Mama, razmišljan puknit se sa ....., šta ti kažeš na to? Jel prerano?''
Stara bi te išamarala. Svi starci žele da ostaneš mala curica ili dečkić koji se igraju sa autićima isprid njih, a u sobi se pokazuju genitalije i male predškolke se pokušavaju ljubiti na francuski način, a rođaci se igraju Supermena i one koke Lois Lane i pritom se žvalave svaki put kad ju on spasi.

No ipak, nisu svi parentoidi takvi da burno reagiraju. Samo 99 % njih.
Ali uglavnom.



Možda će i Sandučić Povjerenja funkcionirat. Nada ipak umire zadnja. Možda se teti psihologinji ipak netko povjeri.

| 13:16 | Komentari (8) | Isprintaj | #

<< Arhiva >>