|
|
utorak, 23.08.2011.
Tajna mjesta na Zemlji
.jpg)
Je li moguće kako su neka posebna mjesta na našem planetu obogaćena različitim oblicima, nekad kamenim, nekad drvenim, u stvari energetska žarišta iz kojih ključaju prilike za jačanje polja koje, poput onog magnetnog, okružuje život? I, radi li se, zapravo, o utjecaju na svijest, potpori spoznajnim promjenama, potpomaganju razvoja? Ne znam, tek pretpostavljam da je tako.
Ali, znam da su mnogi narodi prepoznali neka posebna mjesta svojih obitavališta, mjesta koja možemo zvati svetima ili moćnima. Jer, svetost je istovjetna moći.
Neka od tih mjesta su Machu Picchu u Peruu, egipatska Velika piramida, Glastonbury u Engleskoj, planina Kailash u Tibetu, austrijski gradić Halstatt, turski Ararat, Međugorje i dr.
Glastonbury Tor
Dvjestotinjak kilometara zapadno od Londona nalazi se gradić Glastonbury. Povezan je s brojnim mitovima i legendama, još iz davnih vremena. Zajedno s kamenim krugovima Stonehengea i s Aveburyjem predstavlja trokut iz kojeg izlaze velike kružnice prema mnogim svetim središtima svijeta.
U Glastonbury se hodočastilo još prije nekoliko tisuća godina, u vrijeme keltskih svećenika, druida.
Važno gradsko mjesto je Glastonbury Tor. Jedna od legendi tvrdi kako je Tor dom vilinskog kralja. Keltska legenda kaže kako je brdo sveto, a vrh Tora čuva ulaz u podzemni svijet koji je dom njegova gospodara, Gwyna ap Nudda.
Glastonbury se povezuje i s legendama o kralju Arturu, izvanbračnom djetetu koje je odgojio čarobnjak Merlin. Dok je još bio dječak, Artur je uspio osvojiti prijestolje tako što je, nakon što su mnogi jači muškarci odustali, iz kamena izvukao čarobni mač Ekskalibur. Pretpostavlja se kako je Artur bio zakopan južno od Gospine kapele, između dva golema stupa i na velikoj dubini.
Potaknuti glasinama, monasi su na tom mjestu iskopali zemlju, pronašli kovčeg s latinskim natpisom koji potvrđuje kako se radi o ostacima kralja Artura, a za manje kosti koje su našli uz one veće, Arturove, pretpostavilo se da su od kraljice Guinevere.
1278. godine kosti su prebačene u grob ispred oltara glavne crkve. Tamo su ostale sve dok vandalizam nije uništio cijelu crkvu i od onda nitko o njima ništa nije ni čuo ni vidio.
Legenda tvrdi kako je poslije Arturove smrti u ruševine crkve uhvaćen moćan duh. Pojavljuje se u liku crnog viteza, blistavih crvenih očiju koji žudi uništiti sve drevne arturijanske legende, što je ujedno i objašnjenje zašto je gotovo nemoguće ustanoviti pravu istinu.
Hrid ili Tor visok je 170 m i na njemu su vidljivi znakovi urezani ljudskom rukom još u doba neolitika. Te konture, nerazumljive nakon prolaska tisuća godina, označavaju smjer spiralnog labirinta koji okružuje hrid od dna do vrha. Stari mitovi otkrivaju kako su hodočasnici ulazili u labirint i uspinjali se slijedivši radije zamršenu liniju nego onu izravnu. Tako su se na dubljim razinama svijesti usklađivali sa zemaljskim i nebeskim energijama koncentriranim u Toru.
Iako arheolozi takve legende smatraju neutemeljenima, radiestezisti i drugi istraživači, poput Hamisha Millera i Paula Broadhursta tvrde kako je Tor zagonetno povezan sa stotinama neolitskih, keltskih i ranokršćanskih svetih mjesta uzduž južne Engleske.
Miller i Broadhurst ustanovili su kako, u stvari, postoje dvije odvojene i gotovo paralelne energetske linije, dugačke petstotinjak kilometara. Kako većina crkvi smještenih na njima nosi imena Sv. Mihaela ili Sv. Marije, te su energetske staze nazvane Mihaelovim i Marijinim stazama.
Energetske linije starije su od kršćanstva i stoga ih kršćanska imena nedovoljno opisuju. Kod Mihaela se vjerojatno radi o arkanđelu Mihaelu koji se tradicionalno smatra anđelom svjetla, otkrivateljem tajni i vodičem u drugi svijet. Često prikazivan u borbi sa zmajem, arkanđeo Mihael nastavlja mitološku priču o bogovima prije kršćanstva, poput egipatskog Tota, grčkog Hermesa, rimskog Merkura i keltskog Bela. I Merkur i Hermes smatrani su zaštitnicima elementarnih sila duha zemlje, koje se ponekad predstavljaju zmijskim ili zmajevim linijama. Uzduž zmajevih linija nalaze se visoko energizirana mjesta moći – zmijske jame i nastambe zmajeva – iz predpovijesnih mitova. Tisućama godina kasnije, širenjem kršćanstva Evropom, arkanđeo koji mačem ubija zmaja – Mihael – postaje simbolom kršćanskog potiskivanja starih religija.
Slijedivši radiestezijskim istraživanjem linije Mihaela i Marije, Miller i Broadhurst su otkrili kako one odražavaju labirint na svom zavojitom putu k vrhu Tora. Na samom vrhu međusobno se isprepliću ženska, jin ili Marijina energija sa muškom, jang, Mihaelovom energijom u obliku vrča s dvije usne ili kljuna. Tako izgleda kako konfiguracija Marijine energetske linije sadrži falusni Mihaelov toranj, simbolizirajući alkemijsko spajanje univerzalnih suprotnosti.
Tako dolazimo do Svetog Grala. Prema starim vjerovanjima Josip iz Arimateje, Isusov ujak, trgovao je s rudarima britanske zapadne obale. Na jedno od svojih trgovačkih putovanja poveo je dječaka Isusa i zajedno s njim hodočastio u Glastonbury. Godinama kasnije, nakon Raspeća, Josip se u Englesku vratio sam. Iz štapa kojeg je zabo u zemlju, izašlo je korijenje i procvalo u Sveti trn čiji potomci tamo i dalje danas rastu. Na mjestu ispod brda Josip je sagradio malu crkvu za koju se vjeruje kako je prvi temelj kršćanstva u Britaniji.
Iz Svete zemlje donio je sa sobom vrč korišten na Posljednjoj večeri u kojeg je sakupio Isusovu krv koja je kapala s križa. Taj nasvetiji predmet, nazvan Svetim Gralom, zakopan je zajedno s Josipovim tijelom na brdu Kalež, koje se nalazi između Tora i samostana.
Kuglice obojanog svjetla
Još jedna od tajni Glastonburyja su neobične kuglice obojenog svjetla, koje često viđaju u spiralnom kruženju oko Tora. 1970. godine mjesni policajac izvijestio je kako je vidio osam jajolikih predmeta “boje tamnog kestena, lebdeći u formaciji iznad brda”, a 1980. godine viđeno je “nekoliko zelenih i svijetloljubičastih svjetala kako lebde iznad tornja, neke manje, neke veće, do veličine lopti za plažu ili nogometnih lopti”.
Na kraju, razmišljajući o Glastonburyju, teško je sa sigurnošću reći da li je najsvetija krv ovog svijeta zaista zakopana tamo ili se radi tek o legendi. Ali, ono u što sam sve sigurnija to je da su legende, mitovi i folklor jedina prava povijest ljudskog roda. Pogađate – zato što ih nisu pisali pojedinci, još manje – pobjednici.
(Objavljeno u 1. broju Plavog planeta - magazina svjesnosti, 2005. godine)
|
- 15:33 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
petak, 12.08.2011.
Dom je odakle polazimo
.jpg)
U pješčanim brdima Malija živi pleme Dogona, njih svega oko tristo tisuća, čiji pripadnici sami sebe nazivaju strancima. Kasnih 40-tih prošlog stoljeća njihovi su svećenici šokirali dva francuska antropologa ispričavši im istinu o domu s kojeg dolaze. Taj je dom zvijezda Sirijus, gotovo devet svjetlosnih godina udaljena od Zemlje. Svećenici su tvrdili kako je Sirijus u stvari dvojni ili binarni sustav u kojem osim njega postoji još jedna zvijezda, nevidljiva ljudskom oku. Sve su začinili izjavom kako je toj zvijezdi za ophodnju oko Sirijusa potrebno punih 50 godina, kako je malena i jako teška i kreće se još i oko vlastite osi.
Ispostavilo se kako je sve istina, ali najzanimljivije je to da je Sirijusova družica, imenovana Sirijusom B, prvi puta fotografirana 1970. godine. Vjerovanje Dogona, s druge je strane staro tisućama godina. Pleme ovu drugu, malu zvijezdu, taj tzv. Sirijus B, naziva Po Tolo, tolo je zvijezda, a po je ime najsićušnije sjemenke koja im je poznata. No, ima još: Dogoni tvrde kako postoji i treća zvijezda u sustavu Sirijusa, nazivaju je Emme Ya i veća je i sjajnija od Sirijusa B, a zajedno s njim okreće se oko Sirijusa. Do danas nije potvrđeno postojanje te treće zvijezde.
Dakle, Dogoni znaju odakle dolaze – sa Sirijusa! Stih T.S. Eliota tvrdi kako je dom mjesto s kojeg polazimo. Kamo? U vlastiti život, pretpostavljam.
Hercegovački kamen, zajedno s duhanom nanizanim za sušenje i čarolijom crnostrika na podnevom osunčanom kamenu, dom je mojih roditelja. A onda su došli u Zagreb i napravili daleko manje sunčano i kameno, ali otrovnije od duhana i zmijskog ugriza, mjesto od kojeg sam pošla.
Tako to biva: ponekad se izgubimo u gradnji. No, ne rastužuje me više ta njihova izgubljenost, u međuvremenu sam doznala kako je nemoguće stvoriti dom izvan sebe. Točnije, kad sagradiš u sebi dom, on se polako počinje širiti, osvajati okolni prostor zajedno s onima koji ga već naseljuju svojim vlastitim domovima. Tako nastaje svijet: milijarde domova različitih vrsta, ljudskih i neljudskih, ali svih podjednako životinjski nesigurnih, usmjerenih ponajprije na vlastiti opstanak, udružuje se u veliki dom – Zemlju.
Da, Eliot pogađa bit doma: odakle polazimo. Ovako sklona vjerovati da smo svi na ovom planetu posijani iz svemira, moj dom počinje rasti i širiti se na okolne planete, pa druga sunca i njihove sustave, susjedne i manje susjedne galaksije s njihovim zvijezdama (uključujući i Sirijus, naravno). I raste li, raste, taj dom kojeg dijelimo s tko zna kime još. Smijem li tako reći: tko zna kime? Vjerojatno ne. Jer, Netko zna tko su nam susjedi. Taj Netko koji je i te susjede sijao po zvijezdama i planetima, nedužan i čist poput djeteta koje se igra u pijesku. Zrnca života na rubu morske haljine. Uostalom, more je maternica, onaj dom koji nas hrani sigurnošću i ljubavlju tijekom devet mjeseci pripreme za svijet kojem dolazimo.
Od svih izgubljenih domova po kojima sam rasla na unutra, ne znajući da to treba činiti obrnuto – iznutra prema vani – najviše pamtim dom ispod Tahijevog grada, ispod ruševina u kojima je nekoć smišljao zločine jedan od najvećih nasilnika ovih prostora. Barem ga takvim bilježe zapisivači vremena. U tom Tahijevom domu, u šumi uokolo njegovih nesrećom i vremenom podjednako izgriženih zidina, boravila sam nekoliko godina. Šuma je bila pričljiva, a uskoro sam doznala kako je i Sava brbljivica. Bučna željeznička pruga vijugala je prema maglovito bogatom zapadu čije pravo ime još nisam znala. Tu, u tom domu ispod Tahijevog, svoje sam dječje nesreće slagala kao hrušteve u kutije šibica. S knjigom u jednoj, grančicom u drugoj i žutom kujicom oko nogu, lutala sam podsusedskom šumom koju je tko zna koliko očajnih muškaraca i žena proklelo u feudalnom vremenu. Tada još nisam znala da je nesreća bolest, zaraza koja se širi svojim vlastitim virusima. Tek puno godina kasnije – u četrdesetima – otkrila sam kako je lijek u meni, poput svih ostalih na ovom planetu rođena sam s njim. Zdravlje je u onom dijelu nas koji zauvijek ostaje dijete: čisto, razigrano, iskreno, Božje. Ili, ako vam se više sviđa: svemirsko. Mali alien koji je pronašao svoj dom.
Kuća u kojoj smo živjeli na tom trokutu Sava-željeznička pruga-ruševne zidine Tahijevog grada, na svojim je prozorima imala rešetke. Još uvijek se ponosim svojom tadašnjom vještinom provlačenja kroz njih. Bio je to jedan poseban okret tijelom, tankim i slabašnim, tijelom koje će kasnije uspjeti sagraditi svoj dom. Ponekad bi me netko ugledao dok to činim, dok se izvlačim iz svog doma zaraženog nesrećom. I tada bi samo začuđen pogled slučajnog prolaznika ostao na ulici. Ja bih, s knjigom, grančicom i žutom kujicom, već bila negdje blizu starog Tahijevog doma.
Puno godina kasnije spoznala sam važnost zemljopisa, snagu pripadanja nekom teritoriju. Nisam znala da i ljudi, baš onako pseći, obilježavaju mjesto koje smatraju svojim. Ne shvaćajući, naravno, da su tim obilježavanjem oni postali imovinom mjesta. Nikad nije obrnuto.
Jesam li, ovako vjerna brojnim prošlim životima i ne samo na ovom planetu, živjela negdje blizu – vremenski i prostorno - ovog feudalnog silnika, pa sam tako spretno iz svoje nesreće stalno bježala u njegovu? Još nisam doznala odgovor na ovo pitanje. Čak, štoviše, odgovor mi je prestao biti važnim, pitanje uvijek sadrži sve odgovore.
No, da dovršim priču o domu. Dugo sam ga gradila. U sebi. I u kućama i stanovima u koje sam se useljavala i iz kojih sam izlazila sve bogatija stvarima koje sam za sobom ostavljala. Opet sam blizu Save. Ali, nema hrušteva, a i Tahi je ostao negdje uzvodno, zagledan u onaj isti magloviti i lažljivi zapad. I dok sam rasla u dom koji jesam, životinje su me podučavale, hrabrile, štitile. Pokazivale mi kako je lako biti sretan. Svi moji psi, mačke, koze, zečevi, svi ti čupavi majstori opraštanja, svi oni su strpljivo lutali sa mnom znajući kako je dom kojeg tražim već u meni.
I tako sam konačno našla mjesto odakle polazim. Danas je moj dom spojen s domom prekrasne bijele kujice i sad smo obje u jednom. I baš kao što su mačji snovi puni miševa, naši su puni zelenih livada, valovima raspjevanih morskih obala, potoka koji poskakuju, šuma koje govore i voćnjaka koji pjevaju.
Znam da i danas neka djeca žive po prizemnicama čiji prozori imaju rešetke i čije zatvore može otvoriti samo svjetlost. Znam da i danas neka djeca slažu svoje nesreće kao hrušteve u kutije. Ako ih poznajete, poklonite im barem jednu četveronožnu radost, žutu, bijelu, smeđu, crnu ili šarenu vrtirepku, koja će ih zaraziti virusom radosti. Životinje su bonus našim zemaljskim životima. One su sretan dom u našem domu.
|
- 22:49 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
