Priče s ruba

Dom je odakle polazimo

U pješčanim brdima Malija živi pleme Dogona, njih svega oko tristo tisuća, čiji pripadnici sami sebe nazivaju strancima. Kasnih 40-tih prošlog stoljeća njihovi su svećenici šokirali dva francuska antropologa ispričavši im istinu o domu s kojeg dolaze. Taj je dom zvijezda Sirijus, gotovo devet svjetlosnih godina udaljena od Zemlje. Svećenici su tvrdili kako je Sirijus u stvari dvojni ili binarni sustav u kojem osim njega postoji još jedna zvijezda, nevidljiva ljudskom oku. Sve su začinili izjavom kako je toj zvijezdi za ophodnju oko Sirijusa potrebno punih 50 godina, kako je malena i jako teška i kreće se još i oko vlastite osi.

Ispostavilo se kako je sve istina, ali najzanimljivije je to da je Sirijusova družica, imenovana Sirijusom B, prvi puta fotografirana 1970. godine. Vjerovanje Dogona, s druge je strane staro tisućama godina. Pleme ovu drugu, malu zvijezdu, taj tzv. Sirijus B, naziva Po Tolo, tolo je zvijezda, a po je ime najsićušnije sjemenke koja im je poznata. No, ima još: Dogoni tvrde kako postoji i treća zvijezda u sustavu Sirijusa, nazivaju je Emme Ya i veća je i sjajnija od Sirijusa B, a zajedno s njim okreće se oko Sirijusa. Do danas nije potvrđeno postojanje te treće zvijezde.

Dakle, Dogoni znaju odakle dolaze – sa Sirijusa! Stih T.S. Eliota tvrdi kako je dom mjesto s kojeg polazimo. Kamo? U vlastiti život, pretpostavljam.

Hercegovački kamen, zajedno s duhanom nanizanim za sušenje i čarolijom crnostrika na podnevom osunčanom kamenu, dom je mojih roditelja. A onda su došli u Zagreb i napravili daleko manje sunčano i kameno, ali otrovnije od duhana i zmijskog ugriza, mjesto od kojeg sam pošla.

Tako to biva: ponekad se izgubimo u gradnji. No, ne rastužuje me više ta njihova izgubljenost, u međuvremenu sam doznala kako je nemoguće stvoriti dom izvan sebe. Točnije, kad sagradiš u sebi dom, on se polako počinje širiti, osvajati okolni prostor zajedno s onima koji ga već naseljuju svojim vlastitim domovima. Tako nastaje svijet: milijarde domova različitih vrsta, ljudskih i neljudskih, ali svih podjednako životinjski nesigurnih, usmjerenih ponajprije na vlastiti opstanak, udružuje se u veliki dom – Zemlju.

Da, Eliot pogađa bit doma: odakle polazimo. Ovako sklona vjerovati da smo svi na ovom planetu posijani iz svemira, moj dom počinje rasti i širiti se na okolne planete, pa druga sunca i njihove sustave, susjedne i manje susjedne galaksije s njihovim zvijezdama (uključujući i Sirijus, naravno). I raste li, raste, taj dom kojeg dijelimo s tko zna kime još. Smijem li tako reći: tko zna kime? Vjerojatno ne. Jer, Netko zna tko su nam susjedi. Taj Netko koji je i te susjede sijao po zvijezdama i planetima, nedužan i čist poput djeteta koje se igra u pijesku. Zrnca života na rubu morske haljine. Uostalom, more je maternica, onaj dom koji nas hrani sigurnošću i ljubavlju tijekom devet mjeseci pripreme za svijet kojem dolazimo.

Od svih izgubljenih domova po kojima sam rasla na unutra, ne znajući da to treba činiti obrnuto – iznutra prema vani – najviše pamtim dom ispod Tahijevog grada, ispod ruševina u kojima je nekoć smišljao zločine jedan od najvećih nasilnika ovih prostora. Barem ga takvim bilježe zapisivači vremena. U tom Tahijevom domu, u šumi uokolo njegovih nesrećom i vremenom podjednako izgriženih zidina, boravila sam nekoliko godina. Šuma je bila pričljiva, a uskoro sam doznala kako je i Sava brbljivica. Bučna željeznička pruga vijugala je prema maglovito bogatom zapadu čije pravo ime još nisam znala. Tu, u tom domu ispod Tahijevog, svoje sam dječje nesreće slagala kao hrušteve u kutije šibica. S knjigom u jednoj, grančicom u drugoj i žutom kujicom oko nogu, lutala sam podsusedskom šumom koju je tko zna koliko očajnih muškaraca i žena proklelo u feudalnom vremenu. Tada još nisam znala da je nesreća bolest, zaraza koja se širi svojim vlastitim virusima. Tek puno godina kasnije – u četrdesetima – otkrila sam kako je lijek u meni, poput svih ostalih na ovom planetu rođena sam s njim. Zdravlje je u onom dijelu nas koji zauvijek ostaje dijete: čisto, razigrano, iskreno, Božje. Ili, ako vam se više sviđa: svemirsko. Mali alien koji je pronašao svoj dom.

Kuća u kojoj smo živjeli na tom trokutu Sava-željeznička pruga-ruševne zidine Tahijevog grada, na svojim je prozorima imala rešetke. Još uvijek se ponosim svojom tadašnjom vještinom provlačenja kroz njih. Bio je to jedan poseban okret tijelom, tankim i slabašnim, tijelom koje će kasnije uspjeti sagraditi svoj dom. Ponekad bi me netko ugledao dok to činim, dok se izvlačim iz svog doma zaraženog nesrećom. I tada bi samo začuđen pogled slučajnog prolaznika ostao na ulici. Ja bih, s knjigom, grančicom i žutom kujicom, već bila negdje blizu starog Tahijevog doma.

Puno godina kasnije spoznala sam važnost zemljopisa, snagu pripadanja nekom teritoriju. Nisam znala da i ljudi, baš onako pseći, obilježavaju mjesto koje smatraju svojim. Ne shvaćajući, naravno, da su tim obilježavanjem oni postali imovinom mjesta. Nikad nije obrnuto.

Jesam li, ovako vjerna brojnim prošlim životima i ne samo na ovom planetu, živjela negdje blizu – vremenski i prostorno - ovog feudalnog silnika, pa sam tako spretno iz svoje nesreće stalno bježala u njegovu? Još nisam doznala odgovor na ovo pitanje. Čak, štoviše, odgovor mi je prestao biti važnim, pitanje uvijek sadrži sve odgovore.

No, da dovršim priču o domu. Dugo sam ga gradila. U sebi. I u kućama i stanovima u koje sam se useljavala i iz kojih sam izlazila sve bogatija stvarima koje sam za sobom ostavljala. Opet sam blizu Save. Ali, nema hrušteva, a i Tahi je ostao negdje uzvodno, zagledan u onaj isti magloviti i lažljivi zapad. I dok sam rasla u dom koji jesam, životinje su me podučavale, hrabrile, štitile. Pokazivale mi kako je lako biti sretan. Svi moji psi, mačke, koze, zečevi, svi ti čupavi majstori opraštanja, svi oni su strpljivo lutali sa mnom znajući kako je dom kojeg tražim već u meni.

I tako sam konačno našla mjesto odakle polazim. Danas je moj dom spojen s domom prekrasne bijele kujice i sad smo obje u jednom. I baš kao što su mačji snovi puni miševa, naši su puni zelenih livada, valovima raspjevanih morskih obala, potoka koji poskakuju, šuma koje govore i voćnjaka koji pjevaju.

Znam da i danas neka djeca žive po prizemnicama čiji prozori imaju rešetke i čije zatvore može otvoriti samo svjetlost. Znam da i danas neka djeca slažu svoje nesreće kao hrušteve u kutije. Ako ih poznajete, poklonite im barem jednu četveronožnu radost, žutu, bijelu, smeđu, crnu ili šarenu vrtirepku, koja će ih zaraziti virusom radosti. Životinje su bonus našim zemaljskim životima. One su sretan dom u našem domu.