Priče s ruba

petak, 25.06.2010.

Da nazoveš

Da se javiš. Da te slušam.











Da se javiš telefonom,
željela sam, ništa više.

Reskim zvukom zrak da pukne
kao kad se bolno para šav na nekoj staroj rani.

Da se javiš. Da te slušam.
Tvojim glasom da se hrani
tijelo gladno mrve duha.

Da nazoveš, željela sam.
Usne da ti budu tijesto
što narasta u kruh moj.

Ali opet netko drugi
pogrešan je zvao broj.

(Iz zbirke Staklareva kći)
- 23:34 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.06.2010.

Vruće je...

...u boksovima po mjeri ljudi...











...Roky, pas iz sesvetskog azila još nije prizvao svoj dom. Još je tamo, mjesecima već zatvoren na mjestu koje mu je i blagovaonica i vrt i wc. Kroz čiji rešetkasti svijet promatra promjene godišnjih doba.

Posjetit ću ga danas, sutra, neću, teško mi je vidjeti sve te prašne i ostavljene četveronošce, stisnute u boksovima po mjeri ljudi koji su ih izdali. I tako nikako da odem. I tako, loše je ako idem i ako ne idem. Kad idem, odnesem nešto u azil, a iz azila ponesem kuglice tuge koje, poput ovih nedavnih voda, rastu i teku, slaba je korist od nasipa.

Kad ne idem, ne nosim ništa, ali nema dana da ne pomislim: trebala bih otići. Psi vole ljudske dolaske, čak više od hrane. Najdruštvenije životinje. To smo im mi učinili - pripitomili ih. Pa, ostavili. Jesmo li zaista, onako maloprinčevski, zaboravili odgovornost za pripitomljenu ružu, životinju, planet? Jesmo. Ljudska je vrsta najzaboravnija na Zemlji. Pojedinačno, to je obrambeni mehanizam. Kolektivno, čekajmo samo da i druge vrste razviju taj mehanizam!

Zašto me toliko boli ta nijema bol koja laje, cvili, reži ovim vremenom i prostorom? I zašto ne činim više da te boli bude - manje?

Kažu da su odgovori uvijek sadržani u pitanjima. Kažu još puno toga. Ali, svi zajedno - činimo malo.
- 10:20 - Komentari (1) - Isprintaj - #