Ti me čekaš u daljini, u dubini.
Ja te sanjam mrtav, u tuđini.
Bezvoljno i nemarno,
Održavam tijelo živim.
U sebe trpam hranu i vodu,
Spavam i sanjam,
Izlučujem.
Trulim.
Polako ali sigurno.
Nestajem.
Ne da bih se ponovno rodio,
Nego tek tako,
Kao slučajna činjenica,
Kao banalna pogreška.
Ti me čekaš u daljini, u dubini.
Ja te sanjam mrtav, u tuđini.
Autor: Bojan Jaklin - Polić
< | studeni, 2012 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Kad paradoks dobije najdublju smisao i čovjek koji živi već podugo, a još nije našao sreću koju traži.
Autor svih pjesama i/ili priča što se nalaze na ovome blogu je Bojan Jaklin - Polić. Bez pismene ili usmene dozvole autora, nije dopušteno kopirati, reproducirati, ili na bilo koji drugi način iznositi materijal objavljen na ovom blogu. Amen.