Da, duguješ mi zagrljaj

I gledam ga kako mu se usne i oči smiješe. Da, ima lice anđela. Dok trči kroz travu i veselo se smije svojim sočnim usnama.
I gledam ga kako spava. Da, ima lice anđela. Sasvim sretno i smireno i nadasve potpuno nevino.
I razmišljam o tebi anđele. Kako tvoje anđeosko lice mogu vidjeti na toj jedinoj fotografiji koju imam. Onu kada su mi te slikali u bijelom. Blijedu, smirenu i savršeno prelijepu. Ne može se baš svatko pohvaliti da zaista zna kako izgledaju anđeli. Ja znam. I toliko sam sretna što mi je dan taj nebeski dar.
I možda misliš da ne pamtim svaku crtu tvoga lica i onaj divan miris kada sam te udahnula, jer imam njega. No sjetim. Često. Jako, jako često. I ne samo da se sjetim. Ja te vidim. U svemu. Ne samo u njemu.
Jer ima i ovdje toliko puno životnih ljepota. Snijeg koji lagano leprša, baš kao i onaj dan. On koji trči po plitkom snijegu. I vidim kako trčiš za njim kao prava velika seka i vičeš mu da pazi da se ne posklizne i padne. Vidim te kako mu čitaš slikovnice i slažeš rečenice iz mašte, mada ni ti još ne znaš čitati. Vidim kako mu pomažeš složiti kocke, jer tako je još malen i nespretan. A on, on veselo diže mali, šareni, od kockica složeni auto u vis, ponosno i sretno, kao da ga je samo on napravio. A ti, ti se ne ljutiš na njega. Jer on je tvoj maleni braco, a ti njegova velika seka.
I možda zaista misliš da ne pamtim baš sve od onoga dana. No pamtim. Često se toga sjetim.
I vežem sve te uspomene sa poviješću koja se odigrala nakon toga i sve do danas.
U svakom si mi danu. Razigrana, prgava, odvažna i sretna. Tvrdoglava, uporna, nasmijana i tako nevjerojatno pametna. Baš kao i on.
I ne ljutim se na tebe što guraš šmrkavog dječaka, jer je on gurnuo tvojeg brata. I ne ljutim se ni kad guraš brata, jer si baš sad i ti htjela tu igračku. Jer ti si moja, mala, tvrdoglava prgavica.
Baš kao i on.
I mada si u stvari stalno ovdje, ne znam zašto ipak toliko prokleto i bolno fališ. I ne, to prokleto vrijeme na liječi sve. Koja iritantno smiješna glupost. Vrijeme je u našem slučaju dušo samo povremeni placebo. Vjerujemo u to da će bol vremenom proći. I odjednom je ne osjećamo toliko snažno i pomislimo: „Eto, to je to! Ipak vrijeme liječi rane!“.
No onda opet naiđe ta odurna bol i tada shvatimo da je to samo jedan iritantan autopsihološki trik, kako na tren pospremiti tugu pod veliki, pernati jastuk. Ignorirati da te nema. Da te nije nikada ni bilo.
I zato odbijam dok hodam ovim svijetom ne spominjati te uvijek, svugdje i često. Jer i ti si moje dijete. Baš kao što je i on. I vidim te svugdje. Ne samo u njemu.
I kad mi netko kaže da je nebo trebalo još jednog anđela, obuzme me tako žestoka ljutnja, jer ja sam tebe u svom životu trebala. Nebu dozvoljavam da me opere kišom, obasja suncem i pokvari frizuru vjetrom.
I kad mi netko kaže da je Bogu moje dijete bilo u tom trenu potrebnije, mene obuzme takav očajan bijes, jer nitko ne može željeti moje dijete više nego ja. I nitko na njega osim mene prava nema.
Bijes, bol, bijes, bol, bijes, bol, bijes, bol. Nezamisliva bol.
I onda dođe duga. Najljepša duga ikada. Ona nakon oluje.
On trči ispod, a ti iznad nje. I ovdje ispod je tako kako jest. A ondje iznad vidim ono što je trebalo biti. Ono čega ovdje nema.
I makar nema, tvoji tragovi su svugdje. Da, ti ostavljaš trag jači i dublji nego ikada itko u mom životu. Nikada nitko nije toliko različitih osjećaja pobudio u meni. I svi se odjednom melju i taru. Kao pijavica vjetra na sparnom, ljetnom zraku. I teško je uopče objasniti što se to u meni zbiva. Bar ne onome tko ne doživi smrt svoga djeteta.
I tako prođu četiri ljeta, a ja i dalje ne nalazim te riječi da objasnim. Čak ni očaj nije ona prava riječ. Ne, ne postoji. Ne postoji način reći kako sam kad pomislim na tebe. I ne postoji odgovor na vječno pitanje. Zašto? Nikada, ali baš nikada na njega neću dobiti ono zato. Pa se sjetim koliko sam puta bila do srži ljuta u svakoj svađi sa sestrama. Jer je na svako moje pitanje zašto, odgovor bio zato. Zašto si mi uzela onu majicu? Zašto si bez pitanja uzela moje nove sandale. I znajući unaprijed odogovore, bila sam ljuta jer ih nisam čula iz njihovih usta. Pa ako me onda moglo toliko razbijesniti unaprijed znan odgovor, kako li me tek nešto na što nikada odgovora nema izjeda iznutra. Kako mi tek ovo razdire dušu i um.
I potajno, onako da nitko ne zna, ponekad te priupitam nešto kao recimo: „Sviđa ti se kako mu stoji ova košulja?“
I ti mi veselo kažeš: „Daaaa!“
Pa mu popraviš čuperak sa čela i jedan zavineš iza uha i pogladiš ga po zlatnoj kosi i kažeš puna ponosa: „To je moj, predivan mali brat“.
I onda ljutnja zamre, a probudi se nada. Nada da postoji mjesto ili vrijeme, gdje će tako biti. Da li je to nebesko prostranstvo, mašta, san ili paralelni svijet, nije mi bitno. Samo bi da ponekad budem sigurna da ću vas zaista zajedno primiti u krilo i pročitati vam bajku za laku noć. I kad zaklopim oči, da budem sigurna da ćete biti oboje tu. U ovom životu.
A ako to i ne bude tako, ako te do smrti moram čekati i čuvati samo u srcu i duši i u mislima svojim, ipak ćeš vječno biti ogroman dio mene.
I želim umrijeti nadajući se, da ćemo se tamo gore ipak sresti. Na nekoj usamljenoj cesti. I nakon godina tuge i svih tih pijavica osjećaja kćeri moja znaj, da duguješ mi barem zagrljaj!


Mojoj princezi L. (+12.01.2013.)