U nježnosti oblaka

U nježnosti oblaka ti skrivaš svoje lice
Ni u snovima te nemam.
Sa nadom liježem
Sa tugom se budim.
I za svaki osmijeh
Vagon truda vučem.
Sve moje suze, krici, strahovi
Sakriveni su duboko.
Što je stvarnost, što je želja
Razabirem teško.
Bol je stvarna, taj osjećaj ne jenjava
A snove ne ćutim nikako.
Pola ljeta proletjelo
A ja ne znam jesam li sretna
Što brže prolazi vrijeme do ponovnog susreta,
Il' sam tužna što prilike kraj mene prolaze.
A čak ne znam da li bi prilika mogla
Ublažiti svu tu stvarnost,
Il' bi samo na trenutke
Sputavala tugu i bol.
Danas ću opet na ležaj tvoj
Prostrijeti bijelo cvijeće
Zapaliti bijele svijeće
Poslagati vjetrom razbacane male keramičke anđele
I opet te pitati sve ono
Na što nikada odgovora nema.
Čuvaj bracu
Sve ostale anđele male.
Volim te!
I mada je to samo riječ
Ja znam da osjećaš njenu snagu
Kao i snagu naših tijela
Koja se bore da opstanu.
Nedostaješ mi beskrajno!
I znam da ćutiš našu bol
I hvala ti što nam daješ snage
Da nam ovaj zemaljski put
Olakšaš svojim nebeskim dahom.