Znamo da je nesto vrijedno zivljenja ako smo spremni za to umrijeti

...kaze jedna stara narodna poslovica. No, vrijedi li ona za sve ili samo za one koji zaista znaju voljeti, cijeniti i postivati?
U zadnje vrijeme sam svjedok nekih vlastitih previranja i dilema u svom privatnom malom svijetu. Sve cesce imam osjecaj da nisam nagradjena za ono sto dajem. U tom smislu ne mislim na novcanu nagradu, na materijalnu vrijednost... Mislim na osmijeh, na hvala, na postovanje...
Sve cesce i cesce se pitam, nije li zivot koji sam stvorila mreza ispletena od vlastitih gresaka iz koje nema izlaza.
Ne kazem da u toj mrezi nema prijateljski nastrojenih situacija, no zasto je oko mene ta mreza, a onima koji su je ispleli sam ja kupila igle i vunicu.
Jesam li glupa ili samo naivna?
Uostalom, postoji li uopce bitna razlika izmedju ta dva termina?
Osjecam se totalno isprekidano. Svaki dio mog tijela zeli na svoju stranu.
Svaki dio mojih misli ne moze naci svoj put.
Ne osjecam vise ljubav oko sebe, ne osjecam postovanje, ne osjecam nista dobro i ne shvacam zasto.
Zar zaista mogu toliko pogrijesiti i grijesiti pa da mi se ovako vraca.
Pokusavam dokuciti kada sam bila losa osoba. Zaista losa. Pri tome ne mislim na zadirkivanja, prepucavanja, blagu ironiju i sukob misljenja. Zato sigurno nisam losa osoba, samo mozda drugacija od ostalih, ili mozda vecine ili mozda manjine. No, tu nema zla.
Pokusavam razumjeti sve sto mi se dogadja, no ne vidim porijeklo te lancane reakcije gdje se losi dogadjaji samo vezu jedan na drugi.
Umisljam li?
Umisljam li da nemam novaca, da decki nisu dobri koliko bi trebali, da se ne borim godinama sa neplodnoscu, da ne vidim vremenski termin u kojem bi mogla imati dva dana samo za sebe, da moj muz vise ne gaji osjecaje prema meni koje bi kao takav trebao?
Da li to zaista umisljam?!
Nisam sretna. Bas sam muzu neki dan rekla da se ne sjecam kada sam zaista bila iskreno sretna. No, on misli da se svaki moj ili nas problem moze rijesiti rijecju - bit ce bolje i moras biti strpljiva - ili jos bolje - jebiga, nemamo srece.
Jucer sam trazila stanove po Oglasniku. Bez obzira sto sam ja kupila stan, ostavila bih mu ga jer ne zelim nista kraj sebe sto bi me podsjecalo na njega.
Netko ce sada reci - poudila si, cemu naglis i sto te spopalo.
Eto, poludila sam. Jucer sam poludila. No, ni danas nisam bolje.
Ne mogu naprosto shvatiti kako netko, tko se kune svime i svacime da sam mu sve na svijetu, ne mrdne malim prstom da me usreci.
A ne trazim vilu na moru, ni Mercedes u garazi, a bogami ni krstarenje po Mediteranu.
Samo malo paznje....i to je sve.
Primjetila sam da sam je pocela traziti drugdje. Zalosno, ali istinito. Naprosto mi to nedostaje.
I ne vrijede rijeci, razgovor, objasnjavanja da su to sitnice koje zivot znace. Ne, ne vrijede.
U mom muzu u zadnje vrijeme spava tolika kolicina sebicnosti, da se nadam da ce uskoro za to pronaci lijek kao i za moj poremecaj nedostatka paznje.
Do tada ja cu i dalje biti nesretna, svaki moj osmjeh biti ce usiljen i lazan, u meni ce se lomiti organi i misli koji ce zeljeti svaki na drugi planet, a ja cu vjerojatno biti spremna umrijeti iz svoje vlastite sebicnosti na koju cu jednom u zivotu i ja imati pravo.
Pa tko me zeli osuditi neki mi sudi, tko zeli zaliti neka zali, a tko me volio neka mu bude krivo sto mi to nije pokazao.