Cekaonica sjecanja

Placem....obicno kad nitko ne vidi...ne cuje...ne nada se...
Placem i sada, jer sam sama i nikoga nema da ga povrijede moje suze.
Placem od boli i moje tijelo se rusi unutar samoga sebe.
A sjecanja cekaju da moje suze otplove do tamo gdje ne vidi se granica.
Gdje je ponor sazidan od rana i straha. Gdje nada prestaje.