utorak, 03.11.2015.

Moje Zlato (3)

Od Mezuporata krećemo dalje prema jugozapadu otoka Biševa. Tamo se smjestio Raj zemaljski, koji me tako iznenada pozove da žednu me ljepote napoji. To moje Zlato drugi zovu Porat. U njemu ćemo se najduže zadržati. Posjet Donjoj Salbunori nam je sasvim usput. Navratiti ćemo u tu malu, također pješćanu uvalu. Ona koju zovu Gornjom Salbunorom, ustvari je kopneno naselje, iznad Donje Salbunore . Njoj ćemo samo mahnuti i reći da ne zamjeri što će nas ovog puta samo iz daleka vidjeti. Jednom ćemo i njoj doći... Naša staza je sada morska. Ova zanivmljiva "sika" potakla je razgovor o kemijskim reakcijama stijene i mora... Ona je toliko oštro izbrazdana njime da mora da je jaka ta kemija među njima Toliko je to more želi oteti sebi...a ona mu se zavodljivo opire. Samo običnom oku djeluje odvojena od "punte", dok pod morem je skriveno spojena s njom. Nisam ronjenjem provjeravala, već jednostavno znam... Za koji milijun godina, navratit ću da vidim što je djelovanje te kemije izrodilo. Možda je more i uspije zagrljajem preoteti, ali sada me zanima jedna sasvim druga kemija koja pored mene uzima maha u ovom prostoru i vremenu... Ovakav primjer odvajanja od "matice kopna", da se tako izrazim, me podsjeti na priču kako je Biševo ustvari nastalo jako, jako davno uslijed odvajanja dijela kopna od otoka Visa. I dam si mašti na volju, kad mi već dostupni nisu nikakvi drugi podaci, kako je nekad ta cjelina izgledala. Pomislim, mogla bih o jednoj "siki" pisati danima...i u istom času odlučim da joj dam mjesto u ovom postu. A ona, čuvši moje misli, svojom veličanstvenom skromnošću mi zahvali i poželi sretan nastavak plovidbe... Ovom prizoru sedimentne stijene smo se približili s namjerom da je fotografiram, tokom onog razgovora o kemijskim procesima. Njen nastanak, moj (al)kemičar zabilježio je na jednom papiriću: Ca(HCO3)2 ⇄ CaCO3 +H2O +CO2 ...a ja sam znala da je ta kemija nježno ružičasta , unatoč svim realno izloženim činjenicama. Fotografija je naglašeno zabilježila upravo moje takve misli, kao dokaz... S naše lijeve strane maše nam mještanin jednog od naselja, poput upozorenja onoj ružičastoj kemiji da se na tren pod palubu skloni, jer i na morskoj pučini postoje iznenadni susreti... Kao da mi misli čita, (al)kemičar mi skreće pozornost na ovaj prekrasan dio otočke obalne crte kao stvoren za noćenje "na sidru". Fotkam, da bi znali gdje se vratiti trebamo i šutim...jer i šutnja je kažu zlato... Primjećujem uzduž obale otoka koliko je širok pojas bez vegetacije. Upućuje to na misao koliko visoko valovi zapljuskuju obalu, odnosno kolika je jačina vjetra koja te valove tjera, uzdiže i razbija o ove stijene... Aaaha! Evo nas u malu, malu slatku , pitomu i dragu Donju Salbunoru... Htjeli smo biti nenametljivi i privezati se ovdje...ali netko je bio brži od nas. Kojeg li simpatično idiličnog prizora! Zaboravim da smo u 2015. godini. Vrijeme u nekim djelovima zemaljske kugle uistinu stane. Na momemnte ne znate kojom godinom plovite... Još jedna idila! Stepenasto uređen vinograd na tzv. "pristavama", a u dnu fotografije primjetit ćete predivnu tirkiznu boju mora... Za njenu ljepotu ja riječi nemam, osim da vam šturo kažem kako je odraz pješćanog dna pod zrakama sunca u nju stao. Po tom pijesku, odnosno "sarbunu", uvala je dobila ime Salbunora. U gornjem uglu fotografije, ona od ničeg nastala duga, koju sam vidjela tek kad sam fotke stavila u računalo, govori puno bolje od mene pod čime se smjestilo ovo malo naselje u našoj galaksiji. Opet je fotografija zabilježila moj osjećaj... Pa i još jedna fotka je tog istog raspoloženja duge...dok oprano nas rublje prostrto na žici mahanjem dočekuje. Rasplesalo se ono u ritmu vjetra dokazivajući tako postojanje života čak i u onim naseljima o kojima biste na prvi pogled pomislili da su u samoći izdahnuli. I normalno da je miris toplog, tek pečenog kruha, i na ovoj udaljenosti u zraku prisutan. Miriše nečiji dom... Privezat ćemo se na glavnom muliću. Nećemo se dugo zadržavati, tek da se javimo onima koji bi nam zamjerili ukoliko to napravili ne bi. "Mjesta ima!" - kažem i nasmijem se. Ustvari, smijeh mi izazove pomisao na jednu informaciju za izletnike, koju sam negdje davno pročitala, da je kapacitet plaže u Salbunori do 26 kupača. Ne jedrilica, nego ku-pa-ča... Ta bi informacija trebala služiti onima koji imaju namjeru posjetiti je, da steknu predodžbu koliko je mala ta pješćana plažica. Ja bih informaciju demantirala...ali ne nekom drugom brojkom o broju kupača. Baš me zanima tko je to kupače brojao. Htjela bih da imate predodžbu o Salbunori kao o naselju koje se bez straha od prebukiranosti isplati posjetiti. Nedajte se zaplašiti, jer još se nikome desilo nije da je bio višak. Salbunora je naselje od tek nekoliko kuća, nema ugostiteljskog objekta jer svrstana je u kategoriju udaljene, a ne ruralne plaže. To za sobom povlači da ne spada u tzv. uređene gradske plaže, što opet znači da je skrb grada kojemu administrativno pripada, daleko manja nego li je to skrb o Mezuportu ili Portu. Određena je kao sidrište, a zanimljivost koju moram spomenuti je da postoje kontejneri za odvojeno prikupljanje otpada što je po nekim saznanjima jedinstveni slučaj u Hrvatskoj za jednu plažu iz kategorije tzv. udaljenih plaža. Pa da se konačno privežemo...sad ne mogu fotkati, od mene se očekuje ozbiljnost "male od prove"... Ehhh...kratak, ali sladak! Takav bi bio opis posjete ovim ljudima koji su život u gradu, kad su im godine to omogućile, zamijenili životom u ovom naselju pod dugom. Moramo ići dalje...Porat nas čeka. Ono isto rublje mahalo nam je i na odlasku... Trebala bi ga gazdarica pokupiti da ne gori na suncu, jer već je zbilja upeklo. Ostavljamo Salbunoru njenoj mirnoći. Odlazimo u "metropolu" Biševa , u Porat, koji se našao među 7 najljepših plaža na svijetu po procjeni uglednog irskog magazina The Irish Times. Oslobodit ćemo mjesto, da onaj ograničen broj od 26 kupača ima gdje stati... Oznake: ljeto 2015.

- 19:50 - Komentari (23) - Isprintaj - #