Provodim noći u snu bez sna. Provodim dan u danu bez dana. instinikt samoodržanja. Ništa više. Kroz izričaj duše pažljivo ti se približavam, korak po korak....ali kasno ćeš saznati tajne moga sna. u toj kombinaciji metafora i simbola poklanjam ti sve misli u kojima su neki znaci, putokazi, smjerovi. Znam da i dalje imaš svoj svijet sebe u sebi...i tako ćeš dočekati novi izlaz Sunca nekog maglovitog zimskog jutra....
...tvoju riječ još nisam čula. Samo pogledom daješ izraz, samo svojim dolascima i odlascima daješ smisao...u mnogim očima ne vidim tvoje, u mnogim kretnjama ne prepoznajem tebe. A da se okrenem nekoj novoj skitnici? A možda još uvijek čeka plodove preljevanja naših pogleda, možda, korak po korak polako dođem i do pravog tebe u tebi...možda. Prevaren si od života, izgubio smješak u nekom jutru, kao usput, ugasio krijesnicu u očima...još jučer si bio čista sreća tamo gdje korak ti počinje, a sad, uplašen, slomljen poput slamke, bez najave i upozorenja...nisi kao drugi, boje te se, ne razumiju i osuđuju...ali mi...mi smo bili ti koji su imali stanje u posjedu , ratovali po našem kodeksu, matirali jedan drugog u potezu, imali smo dogovor u pogledu - dovoljan za odluku.

Ali ti još uvijek ne poznaješ detalje odsjaja mene u tebi, tebe u meni. još uvijek mi u snovima miruju linije na dlanovima, ali nismo više oni isti. Moje oči zalutale su u tvoj pogled i jednog dana tamo i ostale. Duboko negdje osjećaš to prisustvo što daje nadu za početak. ne želim više tumačiti znakove na nebu niti položaj zvijezda u kojem trenu si mi blizak, a u kojem dalek. Sve sad miruje. Zaboravljam da sam te znala, al podsjetiš me uvijek kad pomislim na tebe. Sve je to sastavni dio života, tog kaledoskopa boja i sjećanja, sadašnjih trenutaka, duhova prošlosti i onog što tek dolazi. iz etapa naših prolaznosti uvijek ćemo biti mi...oni što su se nekad ljubili. ne mogu zaboraviti sve tvoje u meni. previše te ima, kao blizanac, kao simbiot...koji uvijek zna kroz kakve neravnoteže prolaze kapi moje duše.



ovo je nepoštena igra....ali gubim je.

evo ga opet, počinje cijela ta famozna ludnica oko valentinova kao da je to prokleto najbitniji dan na svijetu. ako slaviš ljubav, valjda je onda slaviš svaki dan...a ne kad te osjećaj krivnje natjera da ga slaviš, ili osjećaj da pripadaš grupi, masi izbezumljenih ljudi koji sumanuto na taj dan planiraju, šopinge, večere uz svijeće, sitna i nesitna iznenađenja i slično...to je dan na kojem se može, bogami fino zaradit, dan kad se prijetvorno svi smješkaju i poklanjaju jedni drugima nekakve pizdarije i bedastoće...ljudi kaj je vama? ah da, povodljivi ste...al niste vi krivi, to je svima u genskom kodu...netko će me sad bez rezerve i milosti popljuvat da tak razmišljam zato kaj nisam u vezi,KAO NEMAM NIKOGA, pa sam jadna sva ogorčena...i to većinom žene bi me popljuvale...e pa drage moje, kak ste u zabludi..radije nemam nikog, nego da imam dečka/muža koji landra stalno negdje i vucara se bog zna gdje, a na valentinovo bude mi glumil najboljeg na svijetu i prao svoju savijest kupnjom nekih materijalnih al kao skupih stvari, koje bi ja trebala ponosno nosit, i obznanit svim prijateljima, znancima, rodbini i totalnim strancima da sam to dobila od svog dragog...koji ostalih 364 dana u godini i nije tak drag...ma zajebi ti to...ne vidim korist od obilježavanja tog dana kao što ne vidim korist od obilježenih parkirnih mjesta (ionak se svatko parkira gdje mu drago)

jedina korist koja mi sad pada na pamet je da su na taj dan i najgori dečki/muževi odlučili glumiti najbolje...i to je definitivno dan kad laž je pobijedila istinu...iz toga proizlazi da se na taj dan zapravo slavi laganje...čast izuzecima, koje ja osobno ne poznajem...e da...s pnosom kažem, sama sam i sretna, jer me nitko ne laže, jer ovisim samo o sebi zabludama u koje se sama stavim...al s tim se mogu nosit
i sretna sam...jer za to imam dva razloga, a kad me ta dva razloga pogledaju u oči, u njima vidim svu ljubav svijeta, te ruke male kad me zagrle i kažu mi "Mama volim te"...ma serem se ja na valentinovo

KAD SE OČEKIVANO PREMETNE U NEOČEKIVANO, NAJBITNIJE TI JE DA ZADRŽIŠ IZRAZ LICA DOSTOJAN ČOVJEKA. JER NIJE TI PRVI PUT DA GUBIŠ NA TERENU KOJI JE PRIPREMLJEN ZA POBJEDU.

zanimljiv novinski članak...

Šutnja – najopasnije žensko oružje



Kad sam razmišljala o temi kojoj ću pisati, pa mi je ženska šutnja kao oružje pala na pamet, sjetila sam se filma "Kad jaganjci utihnu". Na plakatu je Jodie Foster kojoj je leptir preko usta. Ako malo razmislite, u svojoj okolini ćete naći mnoga upozorenja na opasnost šutnju.

Ne uspoređujem ovdje opasnost od kanibala sa ženom u vezi koja prolazi kroz nezgodan period, nego preuveličavanjem želim doći do poante.
Žene su te uz koje se vezuje pričanje, gnjavljenje oko ovoga ili onoga, telefoniranje satima, neprestano kljucanje oko istih stvari... Ako uzmemo taj zaključak kao polazište, izostanak onoga na što smo navikli upućuje na opasnost.

Ok, mislim da sam i ja pričljiva, znam gnjaviti iako ne volim telefonirati. Kad je moja prošla veza naišla na svoje prve nesuglasice, oprezno sam pokušala navesti ga da uvidi da mi takvo njegovo ponašanje ne odgovara. U početku je on to i čuo i stvari bi se popravila na mjesec dva. Onda bi se nesuglasice pojavile opet. Ja sam opet (možda malo manje oprezno) upozorila da sam povrijeđena njegovim ponašanjem. Malo smo se pokačkali, raspravili i našli kakav takav kompromis.

Idući razgovor je bio oštriji s moje strane i hladniji s njegove. On je moj nastup protumačio kao ograničavanje njegove „neovisnosti“ (ili bilo čega što je implicirano moju krivicu), a ja sam njegov protumačila kao nedostatak osjećaja za mene.

U čemu je fora? Ja sam poprilično rječita cura, znam relativno dobro verbalizirati svoje misli. Jako sam pazila kako mu i što govorim, nisam tip cure koja želi ograničavati bliske ljude (ni prijateljice, ni dečke). Ako sam kao takva osjetila potrebu da mu obratim pažnju na nešto, nije to trebao olako shvaćati. Zašto bi bilo tko radio frku u vezi koja funkcionira?! Dakle, ako ona digne frku – nešto ne funkcionira.
Sad dolazim do onog opasnog dijela.

Žena će pokušati riješiti nešto određeni broj puta. Zvati na razgovor, pitati „što nije u redu“... žena će riječima pokušati popraviti ono što ne štima. I dok god ona „bronda“, gnjavi i pita, dobro je. Znači da niste ispucali njezinu volju.
Jer nakon nekog vremena, ja sam prestala pitati. Prestala sam pričati. Nisam mu više imala što za reći. Radio je što je htio. Onda je stao, shvatio da nešto nije u redu, pa upitao on mene.
Samo što sam ja potrošila sve riječi. Jedino što sam imala reći bilo je „gotovo je...“

U engleskom postoji izraz „silent treatman“ (u prijevodu „tretiranje šutnjom“) i to je jedan od najgorih načina „komuniciranja“ s bilo kime. Obratite pažnju na ono što vam vaša draga govori jer dok govori, stalo joj je. Makar to vama i ne odgovaralo – razgovarajte s njom.

Jer u onome trenutku kad s njezine strane začujete tišinu – zvoniti će glasnije nego bilo koja vika, i vjerojatno će biti zadnji ton upućen vama iz njezinih usta.


stvarno, zašto uvijek moraš zašutit da ON shvati da je nešto pošlo krivo.....tako sam i ja, i durila se (ne mogu ja to dugo jer smatram da je gubitak vremena), i tražila razgovor, i sprdala se na tu temu, i kroz zezanciju probala doć do rješenja, i inatila se, i prkosila, i praštala, i razumljela, i ludila, i divljala pa se smirivala. slala sms, mail, pisane porukice...i tako 7 puta sve u krug...e, i sad bi trebala opet...al sam se umorila..ne pamtim kad mi je do nečeg ili nekog bilo tak stalo...al ne mogu...umorna od igrica i natezanja..i ako opet iniciram razgovor, opet ćemo doć na to...u krug.
ne mogu uvijek biti inicijator razgovora, jer on nekad niti ne želi komunicirat, a ja nek mu gađam misli....pa sam se zapitala jel mu uopće stalo, i zašto se ja trudim kad je njemu sve svejedno...i tako sam i ja zašutila, a ne zato što mu nemam što za reći, nego sam se umorila od pričanja sama sa sobom.....i šutim, išutjet ću....ne radi inata ili djetinjeg ponosa, il zato što ne želim, pa tvrdoglavo tjeram svoje...ne, ne zato...slučajno znam kako se ponaša čovjek kojem je stalo...ja više nemam nijednu ideju niti riješenje...pa šutim, a ionako šta kažem ili napravim, bude krivo..

pa sad nek bude kako bude, Bogu u ruke...ja šutim i čekam

(penjem se oprezno na stol, sva sreća da nisam pijana, otimam mikrofon, duboko uzdahnem i počinjem...stand up komedija je moj novi interes)
Kaže meni neki dan moja Čista Sreća (dalje u tekstu: Č.S.) da ga tretiram kao kućnog ljubimca, odnosno da je on meni samo zabava....
hm...kad bolje razmislim...on je fakat čista urnebesna sirova rafinirana Z A B A V A, od 0-24...ma koji RTL2...



Najzabavnije mi je kad ludim od ljubomore što je on trenutno na; vikendu/ljetovanju/zimovanju/kinu/kavi/kazalištu/ili gdje već s nekom personom koja ima veća zakonska prava na njega, pa to automatski znači veća prava na raspolaganje sa njegovim vremenom, dodirom i mirisom i slično...

zabavlja me i činjenica kaj sama sebe ubijam i borim se (gotovo svakodnevno) s nekakvim pijanim, napušenim i poremećenim vjetrenjačama pa me neka od njih svako malo klepi po glavi (ili zvizne šamar, kako koji put) sa neslućenom snagom i sravni me sa zemljom, al ne...ja ne odustajem (Bože moj, ako kreneš, nema odustanka, tak su me učili) pa se vraćam po još, oboružana sa još većom nadom (lažu kad kažu da je nada kurva, ona je eskort pratnja), glupavim i glupim optimizmom (mislim da je optimizam malo precijenjen) i naravno znatiželjom (a svi znamo da je znatiželja ubila mica macu).
Zabavno , ali baš zabavno je to sve...pogotovo kad imaš suicidalnih sklonosti koja ja još nisam stekla, al trudim se...Znam da ću uspjet.

zabavno mi je bilo kad sam si za poklon pod bor sama (ni Djedica Božićnjak me ne shvaća ozbiljno) išla kupit malu knjižicu, planer, rokovnik ili šta je već da si mogu predbilježit dan (ili bolje rečeno sat) za kavu, vrijeme za sex i slično sa svojom Čistom Srećom. pa svi znamo da je spontanost dozlaboga dosadna (sačuvaj me bože nje) i da dobru zabavu treba planirati, i to pomno...a spontanost nikako ne dozvolit da ne bi ubila zabavu.

veselim se, i neopisivno me zabavlja kad se moja Čista Sreća i ja moramo skrivat (uvijek sam htjela bit tajni agent, baš kao James Bond), pričat u šiframa (tako si razvijam inteligenciju i svaki put manje si razmišljam kaj mi moja čista sreća govori), brisat poruke, sve pisane i nepisane tragove da slučajno ne bi odnekud uskrsnuo albanski dešifrator, detektor laži, detektor metala, mobilni lokator GPS, GPRS i sva ostala čudesa koja koriste sve važne institucije (CIA, SOA, POA, USKOK, FBI i sl)
silno me zabavlja spoznaja da svoju Čistu Sreću ne smijem pustit u svoj život, da ne upozna još dvije male Čiste Sreće koje imam iz razloga što bi to izazvalo posljedice gore od nuklearke i Černobila...ma kaj...te posljedice bi ostale na životu i nakon Apokalipse ili smaka svijeta.

jako me zabavlja kad moram uposlit svoju telepatiju, intuiciju, vidovitost (koju imam kao dar još od rođenja) i pronicljivost da znam jel mu možda zakonita negdje blizu, pa dal smijem poslat sms, mms...ili, još bolje..da li će moja Čista Sreća uspjet dezertirat od kuće da bude malo samnom bez gledanja na onaj svoj lijepi sat (baš je onak lijepi, sportski), ali sva sreća moja, šansa za to je svedena na minimum budući da je svaki susret i njegovo trajanje uspješno predviđeno sa onim malim rokovnikom s početka priče, kaj sam dobila pod bor.

i tako je moja Čista Sreća ispala opet u pravu...stvarno...kad ovo pročitam, čovjek je čista zabava...pa se tako ja zabavljam unedogled, satima, danima, mjesecima...urnebesno i neponovljivo...shvatite me, ipak ovo nije generalna proba za život, ovo je život i nema reprizu (ko recimo doček nove, koji je uvijek bolji od samog dočeka, jer ljudi skinu sa sebe sve pizdarije, đinđe i šljokice i očekivanja kojima su si odluičili zagorčat Novu), život je samo jedan, a ja sam rezerva, broj 2...(bolje bit rezervno riješenje nego nikakvo kaj ne????)

a sad se ispričavam, idem svojoj Čistoj sreći vratit očnjak (zubić) koji mu je ostao u mom srcu kad me ugrizao rekavši mi da je on meni samo zabava..

žao mi je još jednom, žao mi je što prekidam ovu zabavu, al moram ići. hvala što ste me saslušali (rekla sam i sišla sa stola, vratila mikrofon na mjesto, pozdravila se sa auditorijem)...vratit ću se.

P.S. budući da je ovo bio jako ozbiljan tekst, evo jedne neozbiljne sličice koja prikazuje kak izgledam otprilike ja kad čekam svoju Čistu sreću da me nazove...Pozz

Doviđenja, laku noć...sad poželih biti sama...danas čula sam i previše za jedan takav dan...kad se istina pred lažima bez borbe predala...kad su gluposti na postolju sa zlatnim vijencima...doviđenja,laku noć...ništa novo, dobro znam, da se barem malo lakše diše,krenula bih sama...protiv svega što me prati kao sjena danima, protiv gluposti na posotolju sa zlatnim vijencima...tek sad vidim kako ne znam, tek sad vidim kako neću, da i sreća zamiriše ne bih krenula po nju...lako naviru mi riječi, samo padaju u nizu, ali kad sam tako blizu, glas mi pusti samo to...doviđenja, laku noć

img src="http://zahir.blog.hr/slike/originals/ag3ssrca39813mcag0zx8nca7kgswjcaznas25caabbk2ecannufvacaolu6khca3rbe04cageauzdcaar21hlcaqtv0u7ca2uf3jvca84p1xgcalsme6hcaicqdtvcae8al28ca92brcrca48g12wcapvg6fb.jpg" alt="" />

i šta kad prazno kroz mene gledaš, kad nisam ni za početak ni za kraj, kad ne znam dal bi otišla ili ostala, kad je sve tako bezveze, a mrzim tu riječ, taj osjećaj...kad ja nisam za trajanje, kad sam tako ukleta, kad me sve stjeralo u kut, a tako prokleto dobro znam da me sve to čini samo jačom...a da bar nije....al imam ja svoje razloge, bez uvrede....ipak sam ja napravljena od samoće...a ti me ljubiš samo na dug, netko mi se preko tebe sveti....da bar imam neki kutak u srcu da te tamo spremim, al pitaj Boga kada i kako...ma ne, nemogu ja to...ja sam ipak iz neke druge priče...mislila sam da mogu, al ne ...ne mogu...i da me vodiš, i da si najbolji....nikada više...nikada više, negdje je tak zapisano, a meni se ne da to mjenjat....i neću dat ikome da to mijenja, jer ja drukčije ne bi ni znala.....ma nek je sve sto puta laž...ostajem u njoj, pa nek odvede kuda zna i može, slijepo ću je slijedit


href="http://zahir.blog.hr/slike/originals/3x44pfca3d92lbcawy9zmvcaztc9g2ca2hxujyca1799t1cazgvvqtcaodyfp0cadksr16cau5uxdxcau5tj0gcat3hvk5ca8yfolpcaytfv3jca2wcrf3ca01hysfcagcrmh2cavfpb4ccabgx0o3can6andg.jpg" target="_blank">

...još jedan pogled svisoka, pozdrav preko ramena...hm...da..još sam ta i još sam prisutna...
doviđenja, laku noć...danas rekla sam i previše za jedan takav dan...

"Kažu da je grijeh to što tuđe ljubim, svaki bi se drugi sakrio od stida, al sudbina je jedna, sad grešna ili smiješna, jedino je ljubav slabost moga zida..crna vrana znam, za sve sam oko sebe, al ne dam da ga diraš, zlobni svijete mali, jer ja nikada sa njim ne bi niti bila, da imala sam ono...sve ono što mi fali...svakim danom duša traži da te kradem, jer ti i ja smo samo jedno drugom spas, i tražili se ne bi nikad ovim svijetom da imali smo ljubav u onima kraj nas...
Lice lopova časno nosit ću....i nisam više luda da vjerujem u to, da dobro uvijek dobrim vraća se, i nek me osude, za to me briga baš, kad svoje nemaš, tuđe otimaš...zato kradem....Predugo ja gledam na svijet očima tvojim, tu mi se i gubi trag, ja ne postojim, ja hoću život moj da mi se vrati...evo, još malo novih laži dolazi....i zato slaži me da ti je loše kada si s njom..."
i od sveg sna ... ti si jedino stvarno što mi je preostalo...

zapisano negdje početkom 7 mjeseca 2011.g.

Gdje da skupim snage pa da te pogledam u oči i oprostim sve poraze, zablude, prevare, glad,obmanu, tugu, ponor, žaljenje, samoću...kako da ti pređem preko tog što si mi slomio srrce i razbolio dušu.
a još ti se nadam, i radujem i veselim.
Kako da pomirim i smrim ta različita osjećanja što se međusobno tuku, a nikako da se potuku do krvi....Ne da mi se više održavat na životu nešto što samo više ne želi živjeti...pa umri onda, umri...reanimacija gotova...vrijeme smrti 15,04...isključujem aparat...ravna crta na ekranu.

Nekad se pitam kako ću ti oprosti ovu izdaju. Za sad ne mogu. Krivim te...krivim za sve...nakon toliko vremena, nakon 100 godina samoće dao si mi nešto rijetko i neprocjenjivo (sad vidim da je to tek bila i rijetka i neprocjenjiva zabluda) pa mi sve uzeo...pa zar nisam prošla dovoljno...zar nisam pohađala najskuplje škole...pa čemu ovo??? Tvoj završni udarac? čisto sumnjam....daj više presudi..ili nek propadnem ili nek se pridignem. Ovo je već malo previše, ja sam na limitu, na rezervi...šta si mene nagazio toliko, pa ti i ja bi si trebali bit najbolji na svijetu, zašto radiš ovako? Ma znaš što, više se ničemu od tebe ni ne nadam...čekam samo da tvoj krvavi pohod prođe...i čekam...gubim vrijeme, razum, zdravu svijest, osjećaj za realnost, u potrazi za svetim gralom...ali kako je moguće...jer ja sam kraljica gralova, ratnik svijetlosti...a ratnici svijetlosti stalno istražuju, stalno griješe, stalno se propitkuju i stalno traže smisao...i nema sumnje da će ga pronaći...a ja gubim strpljenje...i točno znam što bi trebala....i točno znam da to nemogu...jer starim, jer umirem polako...da, umirem...a ipak, još uvijek bi jedan tvoj zagrljaj popravio svo zlo ovog svijeta...ali it nećeš...a ja se pitam zašto nećeš..zar ne vrijedi to sve?????


Možda...možda kad bi te mogla pogledat u oči, iako si ružan, jadan, očajan, nakaza si...i zagrlit te onako iskreno, strastveno...možda bi uzvratio zagrljaj, nasmiješio se i čuvao me kao svoju...ali, ja ne mogu podnijet još jedno tvoje NE...jer ovo ubija, ti ubijaš...a samo tebe imam...i ti imaš samo mene...

Pa zašto ne funkcionira?

Zašto me uporno ostavljaš da se sama borim sa duhovima prošlosti i nakazama budućnosti? i gubim u ovoj nemilosrdnoj igri bezu pravila, jer uvijek izaberem krivu kartu, a ako i ne...ti tako dobro blefiraš. Jel imaš dušu? Jel ti žao nekad što varaš sanjara, a to i nije tako teško... i nisam izgubila samo tebe kad si mi okrenuo leđa, ponekad mi se čini da sam izgubila cijeli svoj svijet...bez mogućnosti da ga pronađem ponovno...

ali uvijek misli, ima nešto, netko gore tko mi ovu ludu glavu čuva, netko tko se tebe ne boji, netko tko sve vidi i zna...i izravnat će račune...a sve drugo nek ide tebi na dušu...opet, ako je imaš....

OVAJ POST JE POSVEĆEN GERONIMU, A ON NIJE OSOBA, NITI STVAR NITI POJAVA...TO JE SAMO VRIJME KOJE PROVODIM SAD I U OVOM OBLIKU, SAD I NA OVOM SVIJETU - GERONIMO - TAKO SAM NAZVALA SVOJ ŽIVOT, NAIVNO MISLEĆI DA AKO MU DAM IME I OBLIK, ON ĆE DOBIT I FINALNI SMISAO...JOŠ JEDNA U NIZU ZABLUDA...AL TO JE BAR MOJE.....

niti ne znaš...razigraš svaki dan, stjeraš oblake negdje u kut, ne daješ vjetru na mene...čak i kad me oluja slama...a ja...kad tebe vidim, ako vidim taj smiješak...znam da će moj dan bit nešto sasvim drugo...i uvijek je...iako uvijek iznenađuješ, i nepoznat si mi totalno...u tebi vidim prostore gdje ja nikad nisam stigla...a možda nikad ni neću...ali dovoljno te znam da me vratiš u tračnice, tamo gdje pripadam...ne, ne zanosim se...znam ja svoje mjesto,i ti znaš svoje...i tako mi stojimo svaki na svojoj strani, a opet negdje povezani mislima kroz svjetove, prostore i zidove...i to je dovoljno...i nemoj, molim te nikad nemoj ostavljat taj smiješak negdje gdje ja neću moć do njega...jer ga trebam, jer tebe trebam baš takvog kakav jesi...i svaki dan je novo očekivanje, ali bez onog poznatog tereta...bojiš se...znam....i ja se bojim, al ne govorim to naglas iako meljem sto na sat...ali ti od mene radiš što hoćeš...i u redu...sve dok ja znam taj smiješak....


i dobro si primijetio da se osjetim ugroženom ako tog smiješka nema...nedostaje mi....ali neka, znam taj smiješak...i gdje odem nosim ga sa sobom...kasno je da ti ga sad vratim...

Nježno bilo na tvom vratu
kao kazaljka na satu
kuca vrijeme naših snova
dok godina ide ova.

Zaljubljen ko prvog dana,
gledam je dok ona spava
Privija me uz svoj dlan,
ušuškam je u svoj san.


Milujem je dahom,
čuvam nijemim strahom
Ljubavlju je budim
dodirima ljubim.


Budiš se,ma znaš taj smešak
ponovo ti glas pucketa,
vidim tvoje dobro jutro,
u očima sa drugog svijeta.

Svako jutro ista priča...nakon pomnog ili malo manje pomnog klasičnog make upa za radni dan...navučem masku na lice..masku na kojoj se zaledio osmijeh, pa tako hodam cijele dane provodeći karneval na prvom katu u hodniku gdje je moj presveti ured, na putu kući, u obližnjem Konzumu, dok vozim...i dobro...naveče kad sve utihne, maska zauzme svoju pozu u kupaonici i čeka novi dan...ali ima dana kada je zaboravim skinut, pa tako danima i noćima varam samu sebe...još uvijek možda ne dovoljno...
i znam, ako izgubim sve, uvijek ću imati tu masku s lažnim osmijehom...trenutno ne mogu da zamislim život bez nje....

...a sutra...tko zna...

i vrtuljak mog života se ne prestaje okretati...samo uzima sve veći zalet i otkida ono malo zraka što ga usputa hvatam...a ja samo želim da stane...da siđem...jer ne mogu, jer više nisam ja ja...a on se vrti sve brže i brže i sve luđe i luđe....a ja uzalud pokušavam stić...i vriskom param svoju tišinu...a vrtuljak se okreće sve brže i brže..i meni p,ostaje zlo....želim samo sići i stat objema nogama na čvrsto tlo...al ne...ovo postaje tornado i baca me negdje dalje...a bojim se da se neću znat vratit...ako ikad stane...a moram se vratit...ne mogu ali moram...zbog jednog...

ali vrtuljak se i dalje vrti...a meni je i dalje muka...

KAO KRUŽNI TOK BEZ SKRETANJA I STAJANJA...ETO, BAŠ TO