KAD SE OČEKIVANO PREMETNE U NEOČEKIVANO, NAJBITNIJE TI JE DA ZADRŽIŠ IZRAZ LICA DOSTOJAN ČOVJEKA. JER NIJE TI PRVI PUT DA GUBIŠ NA TERENU KOJI JE PRIPREMLJEN ZA POBJEDU.

zanimljiv novinski članak...

Šutnja – najopasnije žensko oružje



Kad sam razmišljala o temi kojoj ću pisati, pa mi je ženska šutnja kao oružje pala na pamet, sjetila sam se filma "Kad jaganjci utihnu". Na plakatu je Jodie Foster kojoj je leptir preko usta. Ako malo razmislite, u svojoj okolini ćete naći mnoga upozorenja na opasnost šutnju.

Ne uspoređujem ovdje opasnost od kanibala sa ženom u vezi koja prolazi kroz nezgodan period, nego preuveličavanjem želim doći do poante.
Žene su te uz koje se vezuje pričanje, gnjavljenje oko ovoga ili onoga, telefoniranje satima, neprestano kljucanje oko istih stvari... Ako uzmemo taj zaključak kao polazište, izostanak onoga na što smo navikli upućuje na opasnost.

Ok, mislim da sam i ja pričljiva, znam gnjaviti iako ne volim telefonirati. Kad je moja prošla veza naišla na svoje prve nesuglasice, oprezno sam pokušala navesti ga da uvidi da mi takvo njegovo ponašanje ne odgovara. U početku je on to i čuo i stvari bi se popravila na mjesec dva. Onda bi se nesuglasice pojavile opet. Ja sam opet (možda malo manje oprezno) upozorila da sam povrijeđena njegovim ponašanjem. Malo smo se pokačkali, raspravili i našli kakav takav kompromis.

Idući razgovor je bio oštriji s moje strane i hladniji s njegove. On je moj nastup protumačio kao ograničavanje njegove „neovisnosti“ (ili bilo čega što je implicirano moju krivicu), a ja sam njegov protumačila kao nedostatak osjećaja za mene.

U čemu je fora? Ja sam poprilično rječita cura, znam relativno dobro verbalizirati svoje misli. Jako sam pazila kako mu i što govorim, nisam tip cure koja želi ograničavati bliske ljude (ni prijateljice, ni dečke). Ako sam kao takva osjetila potrebu da mu obratim pažnju na nešto, nije to trebao olako shvaćati. Zašto bi bilo tko radio frku u vezi koja funkcionira?! Dakle, ako ona digne frku – nešto ne funkcionira.
Sad dolazim do onog opasnog dijela.

Žena će pokušati riješiti nešto određeni broj puta. Zvati na razgovor, pitati „što nije u redu“... žena će riječima pokušati popraviti ono što ne štima. I dok god ona „bronda“, gnjavi i pita, dobro je. Znači da niste ispucali njezinu volju.
Jer nakon nekog vremena, ja sam prestala pitati. Prestala sam pričati. Nisam mu više imala što za reći. Radio je što je htio. Onda je stao, shvatio da nešto nije u redu, pa upitao on mene.
Samo što sam ja potrošila sve riječi. Jedino što sam imala reći bilo je „gotovo je...“

U engleskom postoji izraz „silent treatman“ (u prijevodu „tretiranje šutnjom“) i to je jedan od najgorih načina „komuniciranja“ s bilo kime. Obratite pažnju na ono što vam vaša draga govori jer dok govori, stalo joj je. Makar to vama i ne odgovaralo – razgovarajte s njom.

Jer u onome trenutku kad s njezine strane začujete tišinu – zvoniti će glasnije nego bilo koja vika, i vjerojatno će biti zadnji ton upućen vama iz njezinih usta.


stvarno, zašto uvijek moraš zašutit da ON shvati da je nešto pošlo krivo.....tako sam i ja, i durila se (ne mogu ja to dugo jer smatram da je gubitak vremena), i tražila razgovor, i sprdala se na tu temu, i kroz zezanciju probala doć do rješenja, i inatila se, i prkosila, i praštala, i razumljela, i ludila, i divljala pa se smirivala. slala sms, mail, pisane porukice...i tako 7 puta sve u krug...e, i sad bi trebala opet...al sam se umorila..ne pamtim kad mi je do nečeg ili nekog bilo tak stalo...al ne mogu...umorna od igrica i natezanja..i ako opet iniciram razgovor, opet ćemo doć na to...u krug.
ne mogu uvijek biti inicijator razgovora, jer on nekad niti ne želi komunicirat, a ja nek mu gađam misli....pa sam se zapitala jel mu uopće stalo, i zašto se ja trudim kad je njemu sve svejedno...i tako sam i ja zašutila, a ne zato što mu nemam što za reći, nego sam se umorila od pričanja sama sa sobom.....i šutim, išutjet ću....ne radi inata ili djetinjeg ponosa, il zato što ne želim, pa tvrdoglavo tjeram svoje...ne, ne zato...slučajno znam kako se ponaša čovjek kojem je stalo...ja više nemam nijednu ideju niti riješenje...pa šutim, a ionako šta kažem ili napravim, bude krivo..

pa sad nek bude kako bude, Bogu u ruke...ja šutim i čekam

(penjem se oprezno na stol, sva sreća da nisam pijana, otimam mikrofon, duboko uzdahnem i počinjem...stand up komedija je moj novi interes)
Kaže meni neki dan moja Čista Sreća (dalje u tekstu: Č.S.) da ga tretiram kao kućnog ljubimca, odnosno da je on meni samo zabava....
hm...kad bolje razmislim...on je fakat čista urnebesna sirova rafinirana Z A B A V A, od 0-24...ma koji RTL2...



Najzabavnije mi je kad ludim od ljubomore što je on trenutno na; vikendu/ljetovanju/zimovanju/kinu/kavi/kazalištu/ili gdje već s nekom personom koja ima veća zakonska prava na njega, pa to automatski znači veća prava na raspolaganje sa njegovim vremenom, dodirom i mirisom i slično...

zabavlja me i činjenica kaj sama sebe ubijam i borim se (gotovo svakodnevno) s nekakvim pijanim, napušenim i poremećenim vjetrenjačama pa me neka od njih svako malo klepi po glavi (ili zvizne šamar, kako koji put) sa neslućenom snagom i sravni me sa zemljom, al ne...ja ne odustajem (Bože moj, ako kreneš, nema odustanka, tak su me učili) pa se vraćam po još, oboružana sa još većom nadom (lažu kad kažu da je nada kurva, ona je eskort pratnja), glupavim i glupim optimizmom (mislim da je optimizam malo precijenjen) i naravno znatiželjom (a svi znamo da je znatiželja ubila mica macu).
Zabavno , ali baš zabavno je to sve...pogotovo kad imaš suicidalnih sklonosti koja ja još nisam stekla, al trudim se...Znam da ću uspjet.

zabavno mi je bilo kad sam si za poklon pod bor sama (ni Djedica Božićnjak me ne shvaća ozbiljno) išla kupit malu knjižicu, planer, rokovnik ili šta je već da si mogu predbilježit dan (ili bolje rečeno sat) za kavu, vrijeme za sex i slično sa svojom Čistom Srećom. pa svi znamo da je spontanost dozlaboga dosadna (sačuvaj me bože nje) i da dobru zabavu treba planirati, i to pomno...a spontanost nikako ne dozvolit da ne bi ubila zabavu.

veselim se, i neopisivno me zabavlja kad se moja Čista Sreća i ja moramo skrivat (uvijek sam htjela bit tajni agent, baš kao James Bond), pričat u šiframa (tako si razvijam inteligenciju i svaki put manje si razmišljam kaj mi moja čista sreća govori), brisat poruke, sve pisane i nepisane tragove da slučajno ne bi odnekud uskrsnuo albanski dešifrator, detektor laži, detektor metala, mobilni lokator GPS, GPRS i sva ostala čudesa koja koriste sve važne institucije (CIA, SOA, POA, USKOK, FBI i sl)
silno me zabavlja spoznaja da svoju Čistu Sreću ne smijem pustit u svoj život, da ne upozna još dvije male Čiste Sreće koje imam iz razloga što bi to izazvalo posljedice gore od nuklearke i Černobila...ma kaj...te posljedice bi ostale na životu i nakon Apokalipse ili smaka svijeta.

jako me zabavlja kad moram uposlit svoju telepatiju, intuiciju, vidovitost (koju imam kao dar još od rođenja) i pronicljivost da znam jel mu možda zakonita negdje blizu, pa dal smijem poslat sms, mms...ili, još bolje..da li će moja Čista Sreća uspjet dezertirat od kuće da bude malo samnom bez gledanja na onaj svoj lijepi sat (baš je onak lijepi, sportski), ali sva sreća moja, šansa za to je svedena na minimum budući da je svaki susret i njegovo trajanje uspješno predviđeno sa onim malim rokovnikom s početka priče, kaj sam dobila pod bor.

i tako je moja Čista Sreća ispala opet u pravu...stvarno...kad ovo pročitam, čovjek je čista zabava...pa se tako ja zabavljam unedogled, satima, danima, mjesecima...urnebesno i neponovljivo...shvatite me, ipak ovo nije generalna proba za život, ovo je život i nema reprizu (ko recimo doček nove, koji je uvijek bolji od samog dočeka, jer ljudi skinu sa sebe sve pizdarije, đinđe i šljokice i očekivanja kojima su si odluičili zagorčat Novu), život je samo jedan, a ja sam rezerva, broj 2...(bolje bit rezervno riješenje nego nikakvo kaj ne????)

a sad se ispričavam, idem svojoj Čistoj sreći vratit očnjak (zubić) koji mu je ostao u mom srcu kad me ugrizao rekavši mi da je on meni samo zabava..

žao mi je još jednom, žao mi je što prekidam ovu zabavu, al moram ići. hvala što ste me saslušali (rekla sam i sišla sa stola, vratila mikrofon na mjesto, pozdravila se sa auditorijem)...vratit ću se.

P.S. budući da je ovo bio jako ozbiljan tekst, evo jedne neozbiljne sličice koja prikazuje kak izgledam otprilike ja kad čekam svoju Čistu sreću da me nazove...Pozz