Ona strpljivost oko rečenice, njezino umirivanje
i probijanje u bjeline koje su zvale na revanše,
što bih s tim?
Zagledana u vlastite seanse riječi, u skidanje slojeva,
pred očima mi se objašnjavao tango sjećanja
o žuđenoj dosadi,
onoj koju bih sada poslužila kao primirje i čaj,
prije svega odmor od teksta
kojemu se stvara vrhunac.
A trudila se koliko je mogla, ta rečenica,
osvajala je zaboravljene posude
poput vode niz koju se najbolje prešućuje i maskira
u dodijeljeni oblik,
u izbjegavanje vlastite odgovornosti.
Namirila mi je dane, istina, gotovo da bih joj mogla
dopisati pobjedu, iznuđenu borbu za vlastiti govor
i povratak u šutnju koju,
naime, još nisam
naučila oblikovati.
"Ranjeni pas", rekla je o sebi,
onaj koji je mirovao, režao i cvilio
u pravilnim intervalima;
ništa se tu nije moglo učiniti,
ništa požuriti.
I da, činilo se da će trajati vječnostima,
da izmjena dana i noći neće umanjiti, a još manje ubrzati
svu popratnu strahotu zarastanja,
da će ti ciklusi trajati unedogled, zagaditi sve,
otjerati i ono malo pruženih ruku
što su joj hranile rutine i trajanja.
Ipak, pouzdavala se u privremene odmore i tišinu,
u vrijeme zbog kojeg im je, skupljajući satove
čije joj kucanje odjednom više nije toliko smetalo,
ponavljala "ma pusti, ranjeni pas" nakon svakog pada,
usvajajući teške lekcije i čekajući zarastanje,
uporno i s vjerom,
ta žena.