"Ranjeni pas", rekla je o sebi,
onaj koji je mirovao, režao i cvilio
u pravilnim intervalima;
ništa se tu nije moglo učiniti,
ništa požuriti.
I da, činilo se da će trajati vječnostima,
da izmjena dana i noći neće umanjiti, a još manje ubrzati
svu popratnu strahotu zarastanja,
da će ti ciklusi trajati unedogled, zagaditi sve,
otjerati i ono malo pruženih ruku
što su joj hranile rutine i trajanja.
Ipak, pouzdavala se u privremene odmore i tišinu,
u vrijeme zbog kojeg im je, skupljajući satove
čije joj kucanje odjednom više nije toliko smetalo,
ponavljala "ma pusti, ranjeni pas" nakon svakog pada,
usvajajući teške lekcije i čekajući zarastanje,
uporno i s vjerom,
ta žena.