Uvijek su to prostrane ideje: ležimo na snijegu, brojimo udisaje, posustajemo usred rečenice koja umara. Taj zarez na tvome licu sada je mjesto naših stapanja, određuje nam kretnje.
Jesmo li stvarni?
Ovo je dobra voda, i kao da smo silom uronjeni, sporazumom mirisa i boja u koje se lako uvući, postati šaljiva točka, površina, izgubiti.
A s tobom je lako. Snijeg diše mjehuriće neba dok spavaš, dok traje krivica umjesto kočenja, plivanje kao zadovoljavajuća naknada.
Misliš da je to šala.
Zagrli me.
Kafka bi to najbolje znao,
kada zamijeniš i vrata i prozore
za rupe na stropu kroz koje tek da može proći nožica mrava,
kao da se sva sila nejasnoća izlije u krik
koji bi jednako tako stao u užareni tijek izlijevanja tvoga tijela
(kao onda kada si zatvorila vlastite pukotine
i prekrila se nečim što je podsjećalo
na netom porušene zidove)
A gdje ćeš sada s tim ogoljenim rječnikom,
sada kada sve podsjeća na umor vozača tramvaja,
na njihova kruženja i izlizane kočnice,
na gradske oaze iznova umanjene do pukotine
veličine pokreta nijemog mrava iz tvoje sobe,
te jedne nevidljive, izbrisane kretnje
Muk riječi koje jednako tako nećeš dočekati,
a koje bi te uvećale za nekoliko života
pokazavši ti što je od svega opipljivo
i kojim se to kriterijima razbija stvarnost na ono "ti" i "ja"
iz jednog stabilnog "mi",
izbrisat će sve tvoje nedovršene epiloge
Pa kada zamijeniš i vrata i prozore
za rupe na stropu kroz koje tek da može proći nožica mrava,
izgubit ćeš se u toj jednini,
i nepokretna i posve nijema