mogla bih nabrajati sitnice, ali ovoj je realnosti trebalo
mnogo više od toga: jedan kaktus u kutu, znam i kojem. i lampa,
svakako lampa.
u tom polumraku vidjela bih i polovicu tvog lika,
druga strana otrgnula bi se negdje u nepoznato,
vrtjela na stolici ili uvlačila duge sekunde udaljenosti
u prešućenost između udaha.
mogla bih imenovati i poredak stvari, verbalizirati sve imenicama
koje sam jednom osjetila pod prstima, hvatati i zvukove,
ogledati se još jednom
u nespretnim dolascima i odlascima.
(koliko si me puta ostavio? kao da vrijeme,
riječi ili brojevi
ikada mogu opravdati načine)
između književnosti i onoga što sam udahnula
ja kao nevidljivo ništa,
kao otvorena knjiga.
zašto je lijepo
oslikavati, saviti se u čučanj ili se jednostavno prostrijeti
pa poput uplašenog ježa
čekati da te ritne jedan šušanj, nagovještaj ili nečiji korak
a onda opet
u to isto klupko
sve svoje naježeno i zaspalo i otužno
zaogrnuti tišinom.
ali zašto je sve to lijepo, pa i ljubavno i
krvavo,
ujedno i tako teško,
moj ti,
a ne donosi zaborav?
javlja mi da je preumorna, a ja zagrcnem ovo rotirajuće vrijeme u sebi,
ne znaš ti ništa o umoru, pomislim
i znam, tako divno i prokleto znam
da ću joj prešutjeti sve ove smrti što su me konačno izbrisale
kako bismo se ponovno sinkronizirano nasmijale,
kako bismo prešutjele daljine između dviju prijateljskih posrtanja
koja su razbili kilometri.
moja ti, opusti se, ja ti tako predivno nisam dobro
da je šteta ne nasmijati se
na takvo usputno pitanje