zašto je lijepo
oslikavati, saviti se u čučanj ili se jednostavno prostrijeti
pa poput uplašenog ježa
čekati da te ritne jedan šušanj, nagovještaj ili nečiji korak
a onda opet
u to isto klupko
sve svoje naježeno i zaspalo i otužno
zaogrnuti tišinom.
ali zašto je sve to lijepo, pa i ljubavno i
krvavo,
ujedno i tako teško,
moj ti,
a ne donosi zaborav?
__________________________________
Post je objavljen 21.10.2017. u 13:38 sati.