Među starcima koji recitiraju stihove
uzgajane limunima i mirisom majčine dušice,
skrivena u prostoru kojeg more svojom površinom
i dalje proračunato krade popodnevnom suncu,
ispisivat ću nas propadanjem u dubine
na koje me podsjećaju
još samo stare otočke zidine.
Ti i ja,
zatim onaj glas koji viče u pustinji našeg teksta
potpomognut tek džepnim izdanjem
sramežljivog Malog princa,
pričat ćemo o mojoj vječnoj težnji
za velikim početnim slovom,
za trajanjem, predajom
i svemu onome što u nama briše
i ponos i predrasude
i zidove i obale
koje se svakim novim udaljavanjem stapaju.
Mi koji se tražimo, gubimo i pronalazimo
već godinama.
kao što je tvoja soba
donosila mir u snježnim kretnjama,
kao što si me odlascima učio
prazniti ladice, police,
slagati kovčege u želje, zatim
odmarati zemlju, pripitomljavati valove,
vraćati se...
eto tako.
Nisam primijetila da me promatrao
stariji gospodin dok sam,
probijajući se među paviljonima tuđih prohtjeva,
izdisala topliji, njima neprepoznatljiv tekst,
drugačiji stil koji im neću znati objasniti
koliko god pokušavala, onaj
zvuk iskliznuća slatkovodnog grada
u kojemu su pohranjena imena i nanosi snijega
prešućivani našim prerano
dovršenim rečenicama:
- Samo sam vam htio reći
da odlično odrađujete svoj posao -
zaključio je moju radnu smjenu
na pravilnom engleskom jeziku.
Posao, riječ koju sam osmijehom ponovila,
a zatim, zahvalivši mu rumenilom,
napravila obračun naše komunikacije
ispustivši u svoju zahvalu
nešto nalik tvojoj vedrini,
nešto naučeno od grada nametnutog riječima
kojima se i dalje prepoznajemo,
poznajemo
ti i ja,
sjećanje na sličan trenutak prije nekoliko mjeseci
kada me netko tvoj pitao za tebe,
nakon čega sam bila jednako
i ponosna i tužna:
- Hvala vam - izgovorila sam tiho,
poražena iznenadnim naletom zadovoljstva
znajući od koga sam posudila kretnje
i blesavi osmijeh,
tko je zaslužan za dašak novog
u provali emocija koje ponekad poklanjamo
tuđim i lijepim
gradovima bez duše.
Takva misao na jedan drugačiji, ranjen grad,
na njegovo trajanje u vremenu
i prostoru,
izliječila mi je ruku,
pokret,
poravnala daljine.
More mi se neprekidno
inatilo šutnjom:
suočena s plimama i osekama
kojima me i dalje
držalo u sjeni,
umanjivala sam se
vlastitom neuhvatljivošću
uvlačeći se još dublje
u njegovu koru.
Šutljivo more
i ja.
Pokoravalo me ispisivanjima
po žednoj propusnosti dana,
a ja bih ga pritom molila
da barem ponekad ostane
onakvo kakvo zapravo jest
pa da me, brišući mi i posljednju
od želja i maski vremena,
vrati svome središtu,
početku erupcije kada me učilo
još samo ustrajnijem
i opasnijem plivanju.
Napokon,
u njemu ne opstaje
ništa neprohodno ili lažno;
njegova te pjena pretvara
u vlastiti trag,
pa, evo, i ova moja koža
iz koje ne možeš,
ovo tijelo koje mu se i dalje
bezrezervno, bezuvjetno
daje,
građeno je od istog
tog materijala,
od njegove plime, oseke
i zavodljive tišine,
njegova obnovljenog trajanja.