More mi se neprekidno
inatilo šutnjom:
suočena s plimama i osekama
kojima me i dalje
držalo u sjeni,
umanjivala sam se
vlastitom neuhvatljivošću
uvlačeći se još dublje
u njegovu koru.
Šutljivo more
i ja.
Pokoravalo me ispisivanjima
po žednoj propusnosti dana,
a ja bih ga pritom molila
da barem ponekad ostane
onakvo kakvo zapravo jest
pa da me, brišući mi i posljednju
od želja i maski vremena,
vrati svome središtu,
početku erupcije kada me učilo
još samo ustrajnijem
i opasnijem plivanju.
Napokon,
u njemu ne opstaje
ništa neprohodno ili lažno;
njegova te pjena pretvara
u vlastiti trag,
pa, evo, i ova moja koža
iz koje ne možeš,
ovo tijelo koje mu se i dalje
bezrezervno, bezuvjetno
daje,
građeno je od istog
tog materijala,
od njegove plime, oseke
i zavodljive tišine,
njegova obnovljenog trajanja.
Naše toplo more,
mi.
___________
Misli se: o načinima zaustavljanja vremena.
Post je objavljen 03.07.2016. u 17:12 sati.