Šutim iako bi se o jeseni i dunjama
moglo uporno i dugo
na još upornijim balkonima i napuštenim igralištima
s kojih se ne miču plivači amateri,
sretnici koji nam tek ponekad mahnu na pozdrav
kako bi izgledalo kao da smo napokon
nešto započeli,
kao da smo krenuli i konačno,
nakon duge stanke,
iznova stigli kući. Njima.
No ako se zagledamo dublje
u taj vremensko-prostorni blues,
još nas je jedino odlučujućeg prelaska strah;
pozornica je, naime, prepuna zaostalih prijevoda
koje publika jedva čeka:
cirkus umornog grada nikada ne spava,
a ja se, vidiš, bojim
još samo tih lažnih live izvedbi,
onih koje iznova neću znati preživjeti.
Red je red, čujem negdje iz daljine,
toliko nas još čitam,
stoga će uvijek ti drugi
biti razumni umjesto mene,
o čemu, kako kažu, mogu i dalje
pisati tužne pjesme,
servirati blues plemenu koje će me diktirati,
zatim povremeno pitati "kako si"
i nastaviti se zvati
mojim najboljim prijateljima;
možda nam naručiti piće, sjesti u prve redove,
nazdraviti.
U konačnici, jasno ti je,
dobiti i tu bitku i taj rat.
Tumarala sam među betonskim zdanjima tražeći potvrdu zamišljenog prostora. Kao u hramu, u zidinama reklamiranim na panoima koji te mame svojim mirisnim ponudama, utopijskom idejom o sreći ili zaboravu i finim nanosima mješavine istih, u zraku kojim se materijaliziraju brojevi predugo ispisivani u dnevnik djelomičnih uspjeha.
Katkad moraš napraviti puni krug da bi se vratila, da bi se po prvi put susrela s mjestom s kojega si krenula, a koje nikada više nećeš gledati istim, poluzatvorenim očima. I katkad ti za to treba godina, dvije, možda čak i cijelo desetljeće.
Pritom se život, onaj kojega sam propuštala, događao negdje između uzgajanja vikend-rajčica u obiteljskoj vikendici, kuhanja jednostavnih obroka i noći uz sklupčanu Lili pored bedara, među pogledima koje bih sramežljivo obarala kad god bih nekoga vidjela glumeći samoj sebi da ništa nije istinski važno, da se ovdje ne događa ništa značajno što bi mi progovaralo o vlastitim željama i strahovima, o postojanju one toplo-hladne riječi - identitet.
Život se događao u maminim novim receptima, u trgovini u kojoj sam znala gdje se što nalazi, u kokicama koje sam rasipala usred visokih stolova kafića gdje je kava najbolja samo zato što je obojana mirisom i okusom poznatog. Život se događao u vlastitoj sobi, u peckanju nelagode i srama, u čaju i očaju proizvedenom u vlastitim režijama, događao se iznutra i prelijevao izvan granica sigurnosti, zvao te, kucao, alarmirao, jačao i gradio samo tvoju priču. Množinom.