Tumarala sam među betonskim zdanjima tražeći potvrdu zamišljenog prostora. Kao u hramu, u zidinama reklamiranim na panoima koji te mame svojim mirisnim ponudama, utopijskom idejom o sreći ili zaboravu i finim nanosima mješavine istih, u zraku kojim se materijaliziraju brojevi predugo ispisivani u dnevnik djelomičnih uspjeha.
Katkad moraš napraviti puni krug da bi se vratila, da bi se po prvi put susrela s mjestom s kojega si krenula, a koje nikada više nećeš gledati istim, poluzatvorenim očima. I katkad ti za to treba godina, dvije, možda čak i cijelo desetljeće.
Pritom se život, onaj kojega sam propuštala, događao negdje između uzgajanja vikend-rajčica u obiteljskoj vikendici, kuhanja jednostavnih obroka i noći uz sklupčanu Lili pored bedara, među pogledima koje bih sramežljivo obarala kad god bih nekoga vidjela glumeći samoj sebi da ništa nije istinski važno, da se ovdje ne događa ništa značajno što bi mi progovaralo o vlastitim željama i strahovima, o postojanju one toplo-hladne riječi - identitet.
Život se događao u maminim novim receptima, u trgovini u kojoj sam znala gdje se što nalazi, u kokicama koje sam rasipala usred visokih stolova kafića gdje je kava najbolja samo zato što je obojana mirisom i okusom poznatog. Život se događao u vlastitoj sobi, u peckanju nelagode i srama, u čaju i očaju proizvedenom u vlastitim režijama, događao se iznutra i prelijevao izvan granica sigurnosti, zvao te, kucao, alarmirao, jačao i gradio samo tvoju priču. Množinom.