kao što je tvoja soba
donosila mir u snježnim kretnjama,
kao što si me odlascima učio
prazniti ladice, police,
slagati kovčege u želje, zatim
odmarati zemlju, pripitomljavati valove,
vraćati se...
eto tako.
Nisam primijetila da me promatrao
stariji gospodin dok sam,
probijajući se među paviljonima tuđih prohtjeva,
izdisala topliji, njima neprepoznatljiv tekst,
drugačiji stil koji im neću znati objasniti
koliko god pokušavala, onaj
zvuk iskliznuća slatkovodnog grada
u kojemu su pohranjena imena i nanosi snijega
prešućivani našim prerano
dovršenim rečenicama:
- Samo sam vam htio reći
da odlično odrađujete svoj posao -
zaključio je moju radnu smjenu
na pravilnom engleskom jeziku.
Posao, riječ koju sam osmijehom ponovila,
a zatim, zahvalivši mu rumenilom,
napravila obračun naše komunikacije
ispustivši u svoju zahvalu
nešto nalik tvojoj vedrini,
nešto naučeno od grada nametnutog riječima
kojima se i dalje prepoznajemo,
poznajemo
ti i ja,
sjećanje na sličan trenutak prije nekoliko mjeseci
kada me netko tvoj pitao za tebe,
nakon čega sam bila jednako
i ponosna i tužna:
- Hvala vam - izgovorila sam tiho,
poražena iznenadnim naletom zadovoljstva
znajući od koga sam posudila kretnje
i blesavi osmijeh,
tko je zaslužan za dašak novog
u provali emocija koje ponekad poklanjamo
tuđim i lijepim
gradovima bez duše.
Takva misao na jedan drugačiji, ranjen grad,
na njegovo trajanje u vremenu
i prostoru,
izliječila mi je ruku,
pokret,
poravnala daljine.