U malenu smo staklenku skupile školjke i kamenje. Nismo imale stolnjak, stolice su bile svaka drugačija od prethodne, sjedile smo na nekad bijelim ručnicima. Tek nebo i plavetnilo očiju.
Skupila sam koljena bliže tijelu zagledavši se u daljinu. Vidokrug je poprimio poznate lake note, slušala bih svakog jutra pjesme posvećene moru kojeg sam uzgajala u svojim čuvanim prostorima. Voda bi zatim ispirala posjekotine čineći dane čistijima i lakšima; napokon, odavno tu ništa nije skriveno, pulsiranje ispod površina obnavlja stvarnost i, da, lakše se diše.
Napisala sam:
"Osjećam tvoju prisutnost, ona je lajtmotiv kojega se namjerno predugo ne želim riješiti. Nikakav teret, tek lijepa tema, poznat pripjev, nešto tvoje s čim se budim i noću uljuljkavam u san promatrajući jedrilice sa svojih sigurnih obala. Ljubav, da, bez glupog roka trajanja i zasluga, a ja, naviknuta i na tu riječ i često joj pripisivana značenja, posrtala sam tražeći predugo izmak u drugim prostorima, ponekad i ljudima, a sve da bih ju konačno prihvatila, opisala, dopustila poeziji da me ogoli u svoj njezinoj toplini, širini, dubini. I da, otkrila sam joj i ime nakon što sam konačno progovorila; odredila mi je boju, vratila osmijeh i riječi."
Za nekoliko dana izlazi mi druga knjiga pjesama. Upakirala sam sve između korica, dala odgovor na naslovno postavljeno pitanje, sačuvala prostor nekoga u njoj; nikakvo vrijeme to više nikada ne može izbrisati. Valjda se tako piše "volim te", ne znam, dobro je sve.
Jutros je zapuhalo jače,
zamirisalo na popise, brojke i nepodmirene račune,
utopilo se
u izgradnji, oblikovalo
zrak u led.
A svake noći sanjam isti san:
iza neba, u gustoći prostora mjerenoj
jednobojnim razmacima i izdajničkom nadom
poželjela sam biti tek pukotina,
tvoj intro
i odmah zatim onaj poznati refren,
nešto što ćeš ponavljati automatizirano
i zaokruživati u naizgled
bez imalo truda.
Bilo mi je, naime,
i dalje sasvim dovoljno
pretvarati s(v)e u san
pa sam i jutros po navici zaplivala
preko taloga bezimenih lica, ovdje se, naime,
lakše ne postoji,
i ista su: zabranjena tišinom,
fluidna, zaobilaze svaku tercu
preostalu u grlu.
Na javi sam i dalje jednako skrivena, usidrena
između tla i vode,
zaboravljena i pitka slavonska sol,
prijemčiva zaljubljena zemlja.
Trenutno sam u potrazi za internetskim čudima i kasnim s komentarima/objavama (grozno je pisati preko mobitela, a nije lako izdržati bez blog-piskaranja). Hvala što mi i dalje uljepšavate jutra, bez vas bi bila sivunjavo bljutava.
