Jutros je zapuhalo jače,
zamirisalo na popise, brojke i nepodmirene račune,
utopilo se
u izgradnji, oblikovalo
zrak u led.
A svake noći sanjam isti san:
iza neba, u gustoći prostora mjerenoj
jednobojnim razmacima i izdajničkom nadom
poželjela sam biti tek pukotina,
tvoj intro
i odmah zatim onaj poznati refren,
nešto što ćeš ponavljati automatizirano
i zaokruživati u naizgled
bez imalo truda.
Bilo mi je, naime,
i dalje sasvim dovoljno
pretvarati s(v)e u san
pa sam i jutros po navici zaplivala
preko taloga bezimenih lica, ovdje se, naime,
lakše ne postoji,
i ista su: zabranjena tišinom,
fluidna, zaobilaze svaku tercu
preostalu u grlu.
Na javi sam i dalje jednako skrivena, usidrena
između tla i vode,
zaboravljena i pitka slavonska sol,
prijemčiva zaljubljena zemlja.
Eto tako sam,
ako se pitaš.
Post je objavljen 18.06.2016. u 11:45 sati.